A Bandić je nesporno jak. U Zagrebu je, sasvim sigurno, najjači esdepeovac. Zagrebačku stranačku organizaciju izgradio je prema vlastitoj želji i mjeri, pa u njoj ima poziciju praktički jednaku Račanovoj na razini cijele stranke. Još važnije od toga je da čak i Bandiću neskloni dio vrha SDP-a priznaje da na zagrebačkim izborima zasad nitko ne može SDP-u privući više birača od Bandića, velemajstora populizma koji u Zagrebu privlači čak i HDZ-ove birače.

Dugo je Bandićev glavni stranački mentor bio stari lisac Tomac. No, Tomac još od 2000. nije više dovoljno jak u stranci da bi, protivno Račanovoj volji, mogao Bandiću osigurati izglede za veliku političku budućnost. Ipak je za to još važnija Račanova nego Tomčeva podrška. Pogotovo ako Bandić računa, a računa, da će se u fotelju gradonačelnika vratiti već nakon sljedećih izbora. I zato je Bandić pristao na Račanov zahtjev da prestane tražiti da se u Zagrebu uz parlamentarne održe i prijevremeni gradski izbori.

To je u prilično nezgodnu poziciju dovelo mnoge koji su podržavali Bandića. Oni su svjesni da nemaju Bandićevu snagu pa se sada boje osvete velikog šefa. Među njima samo Tomac ima poziciju koju ni Račan neće rado, a pogotovo ne otvoreno, ugrožavati. A da je i Tomac toga svjestan svjedoči činjenica da, unatoč najavama »između redaka«, ne izlazi iz stranke.

Zbog svega toga danas se među zagrebačkim esdepeovcima može čuti (strogo neslužbeno) da je Bandić ispao naivac jer će ga Račan ipak »smaknuti«, prije ili kasnije. Može se najnovije primirje između Račana i Bandića nazvati i neprincipijelnom koalicijom. To je možda i istina. No, istina je i da je riječ o potezu koji je obojici ostavio dovoljno manevarskog prostora za ugodno čekanje na neki povoljniji trenutak za eventualni obračun od predizborne godine u kojoj stranci najmanje treba javna unutarnja svađa.