Prema Zakonu o sigurnosnim službama, tzv. slučaj Gotovina svrstava se u sektor državne tajne, što znači da podatke o njemu mogu dati samo Saboru / Žao mi je da su novine pokrenule još jedan oblik pritiska na Vrhovni sud kako bi zadovoljile svoje nakladne apetite, ne vodeći pritom računa o autoritetu Vrhovnoga suda / Ni jedan sudac, pa onda ni onaj u Vrhovnom sudu, ne može unaprijed donositi nikakve stavove o predmetima, koliko god oni općenito bili postavljeni. Ako netko u Vrhovnom sudu želi sudjelovati u tim načelnim raspravama, on to može, ali onda to čini u svoje ime, a ne u ime Suda, kaže Crnić

ZAGREB, 5. ožujka - »Vrhovni sud ne sklanja se iza autoriteta Sabora u "slučaju Gotovina". Jednostavno, dovedeni smo, napisima u novinama, u situaciju da se moramo braniti od tvrdnji za koje ne znamo odakle izviru. Vi dobro znate što je sadržaj Zakona o sigurnosnim službama. A u tom zakonu piše da se tzv. slučaj Gotovina svrstava u sektor državne tajne. Sve što je u vezi s tim, a što kao predsjednik Vrhovnog suda mogu izjaviti ulazi u sektor državne tajne. To znači da podatke o cijelom slučaju mogu dati samo Saboru. Žao mi je da su novine pokrenule još jedan oblik pritiska na Vrhovni sud kako bi zadovoljile svoje nakladne apetite, ne vodeći pritom računa o autoritetu Vrhovnoga suda«.

Tom izjavom predsjednika Vrhovnog suda Ivice Crnića završio je u srijedu razgovor prvog čovjeka hrvatskog pravosuđa za Vjesnik. Naravno da je teška optužba na račun Vrhovnog suda morala biti tema, jer predsjednik Crnić je dugo daleko od medija i službenih nastupa u njima.

- Ne može se tako postavljati stvari. Nema ni mekanog ni tvrdog stava Vrhovnog suda. Javnost sve te slučajeve može doživljavati po svom izboru, ali dopustite da ja kao predsjednik Vrhovnog suda ni jedan od tih slučajeva ne mogu komentirati.

- Pravo javnosti je da ima taj osjećaj, da smije kritizirati sudske odluke, ali Vrhovni sud, po Ustavu i zakonu, shvaća da je sudac pojedinac jedini koji u konkretnom predmetu smije donositi odluku. Kad bi se dopustilo da se sud uključi u javnu raspravu o svakoj pojedinačnoj odluci, onda nam sudova i ne treba. Imat ćemo Divlji zapad i sve ono što njegova pravila donose. Sa sudovima je slično kao i s demokracijom: ona nikad nije savršena, ali je najbolja koju imamo. Javnost sudačkog rada vrlo je bitna, ona upozorava na suce, na točke naših pogrešaka. No, u slučajevima o kojima razgovaramo o tome nije riječ.

- Vrhovni sud će svoj stav izraziti u žalbenom postupku. I ništa više i ništa manje od toga.

- Ni to nije cijena da bismo u Vrhovnom sudu prešli zakonsku granicu.

- Vrhovni sud ne može ni u jednom prvostupanjskom postupku reagirati na način na koji vi to od njega tražite.

- Ni jedan sudac, pa onda ni onaj u Vrhovnom sudu, ne može unaprijed donositi nikakve stavove o predmetima, koliko god oni općenito bili postavljeni. Svaki sudac u Hrvatskoj ima svoju slobodu odlučivanja. Ako netko u Vrhovnom sudu želi sudjelovati u tim načelnim raspravama, on to može, ali onda to čini u svoje ime, a ne u ime Suda. Suci Vrhovnog suda ne mogu slati nikakve upute o suđenju sucima nižih sudačkih rangova, ne mogu utjecati na to kako će voditi i odlučivati u konkretnom predmetu, najmanje mogu komentirati svaki pojedini slučaj.

- Vrhovni sud može odlučivati samo na temelju dokaza koji se podnose u žalbenom postupku. Da biste me bolje razumjeli, navest ću i nekoliko novinarskih primjera. Jedan od njih je u postupcima za naknadu štete. Ako sud kaže novinaru, glavnom uredniku i nakladniku da ne mora platiti štetu u konkretnoj parnici, te će novine i taj novinar pohvaliti pravosuđe kao instituciju koja štiti slobodu javne riječi. Ako sud procijeni suprotno, pa od novinara ili nakladnika zatraži isplatu određene svote, tad se to u javnosti tumači kao napad na slobodu tiska, kao loše, često i korumpirano pravosuđe.

Zašto su hrvatski sudovi lani zaostali u rješavanju predmeta za novih 100.000 spisa?

- Moji podaci govore daleko preciznije o stanju u pravosuđu od vaših pitanja. Velika većina sudaca ispunjava tzv. okvirna mjerila. A tamo gdje to ne uspijeva, pitanje je uglavnom objektivnih razloga zašto to ne čini. Većinom zato što je dobivao predmete posebne složenosti, zato što je pred sobom imao grupu optuženika i zato što u njegovom sudu nije napravljena ravnomjerna raspodjela novih predmeta. Da bi se izbjegla ta situacija, opća sjednica Vrhovnog suda prije godinu dana tražila je izmjenu Zakona o sudovima kako bi se te objektivne okolnosti sudačkih zaostataka dokinule. Dosad Vrhovni sud od Ministarstva pravosuđa i parlamenta nije dobio odgovor zašto je njegova inicijativa propala.

Vrhovni sud je tražio od sudaca u Hrvatskoj da svoj posao obavljaju po prioritetima: najprije stari predmeti, a onda slučajevi iz sporova o radnom pravu, uzdržavanju i ovrhama. Može li se sudac držati tog naputka? Ne može. Jer neki predmeti bez veze dolaze pred sudove. Na primjer, neplaćene komunalije.

Drugi veliki problem su ovrhe. Ovrhe, i brojnost tih predmeta, pokazuju da se ne poštuje pravomoćna sudska presuda. Ne želimo da se provođenje sudskih presuda prepusti javnim bilježnicima u ovoj društvenoj fazi. Želimo da se dugovi plate tako da se pljenidba stvari više ne provodi na način da zaplijenjena stvar ostaje i dalje dužniku u posjedu. Predlažemo da sud vodi ovrhe, ali tako da se one događaju u 21 općinskom sudu u Hrvatskoj, dakle u sudovima koji su u sjedištima županijskih sudišta. Želimo da ti posebni ovršni odjeli imaju zaposlenike u službenim odorama sa službenim iskaznicama i posebnim oznakama na službenim vozilima. Pa kad oni zaplijene neki predmet u vrijednosti neplaćenoga duga, da se taj predmet izuzme iz posjeda građana i kasnije proda na javnoj dražbi organiziranoj u nabrojenim sudovima.