Unatoč olujnim oblacima koji su se nakupili zbog iračke krize koju Žarko Puhovski naziva »američkom krizom«, za nas u ovom dijelu Europe ipak je prioritetno pitanje naš odnos prema »staroj-novoj« Europi. Nova je Europa, bez obzira što o njoj mislili preko Atlantika, ona koja pokušava pronaći zajedničke odgovore na pitanja razvoja cijelog kontinenta. Javier Solana je hrvatsku aplikaciju nazvao »ohrabrujućim znakom za cijelu regiju«, čime je odmah ćušnuo naše izolacioniste koji misle da novi Berlinski zid Europske unije treba podići na granicama Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom i Srbijom-Crnom Gorom. Europska komisija užurbano radi na dokumentu koji će zamijeniti aktualni dossier posvećen proširenju s novim koji će odrediti definitivne granice EU. Prema toj ideji, do 2015., a maksimalno do 2020. godine, vrata Unije će se definitivno zatvoriti: tko je ušao, ušao je. Države koje mogu, opet prema toj ideji, težiti ulasku su pored deset već prihvaćenih država koje će ući u EU sljedeće godine, još i Bugarska i Rumunjska koje će ući 2007., Turska koja će ući do 2010. (ako uopće i uđe), i preostalih šest država s područja jugoistočne Europe: Hrvatska i pet balkanskih država – četiri s područja bivše Jugoslavije i peta, Albanija. Nakon euforije podnošenja molbe za članstvo, Hrvatsku očekuje dug put, nimalo posut ružama. Za koji tjedan će biti objelodanjeno u Bruxellesu izvješće o stanju napretka procesa udruživanja Hrvatske sa EU, iz kojeg će se opet vidjeti koje su hrvatske »crne točke«. Situacija će se »intenzivirati« kad pristigne upitnik s oko četiri tisuće pitanja iz EU, a na koji će Hrvatska morati odgovoriti u roku od tri mjeseca. Sve to govori u prilog potrebe da Hrvatska ubrza svoj hod prema EU i da se trgne iz drijemeža u koji ju je uljuljkao nonšalantan način na koji ova vlast vodi javne poslove, u zemlji i izvan nje.

Zato je i posve razumljiva poruka iz EU koju prenosi u ponedjeljak »Jutarnji list« iz pera Davora Butkovića da premijer Račan mora učiniti značajan »iskorak« i javno pozvati izbjegle Srbe da se vrate u Hrvatsku. Upravo na tome inzistira i izvješće koje će se uskoro pojaviti u Bruxellesu: hrvatska vlast nije učinila dovoljno da pokaže svoju dobru volju da vrati izbjegle Srbe. To je bio i predmet spora Hrvatske s misijom OESS-a, koja je stalno na to upozoravala, ali se Hrvatska opet stalno branila da čini dovoljno. Sada će ubrzavanje povratka izbjeglica, pored uobičajenih zahtjeva za punu suradnju s Haškim sudom, reformom pravosuđa i jačanjem regionalne suradnje, ponovo biti test za Vladu, ovoga puta nakon njene svečane aplikacije. Drugi značajni test će biti regionalna suradnja, odnosno suradnja Hrvatske sa susjedima. Konačno se i Tonino Picula trgnuo iz drijemeža: sporazum Hrvatske i BiH o malograničnom prometu i dogovor o zajedničkom upravljanju lukom Ploče su »good news« – dobre vijesti.

Napredak je, dakle, postignut zahvaljujući fleksibilnosti bosanskohercegovačke strane. Jedino što je ovdje »šmucig« (tj. nečasno, prljavo) je vijest da Hrvatska »zauzvrat razmatra mogućnost kompenzacije za bivše nositelje stanarskog prava«. Što znači da Hrvatska uvjetuje »vezanu trgovinu«, umjesto da ovo drugo pitanje riješi principijelno, upravo onako kako od nje to traži EU! A kada je Slovenija predložila isti takav »zauzvrat aranžman« – vi nama granicu po pola u Piranskom zaljevu, a mi ćemo »zauzvrat« riješiti pitanje nuklearne elektrane Krško i štediša Ljubljanske banke, onda je hrvatska javnost digla graju, da je riječ o »neprincipijelnoj trgovini«! Hoće li i sada netko zucnuti da je i ovdje riječ o neprincipijelnoj trgovini, kada se Hrvatska postavlja s pozicije jačega i navodi slabiju stranu na ustupak?

Pogledajmo još jedan slučaj: jučer je u Zagrebu ministar vanjskih poslova Srbije i Crne Gore, Goran Svilanović podržao Hrvatsku u njenoj aplikaciji za članstvo u EU. To je, naime, tražila EU – da Hrvatska dobije podršku svojih susjeda, što je važan uvjet njenog kredibiliteta kao faktora regionalne stabilnosti. Ali ta ista Hrvatska uporno, osim faktičkog sabotiranja povratka srpskih izbjeglica, odbija ublažiti vizni režim prema Srbniji i Crnoj Gori, već godinama, unatoč znakovima dobre volje s druge strane, robujući tako nacionalističkoj politici prethodne vlade i vlastitim provincijalnim hemunzima. A kada druga strana, opravdano, podsjeća da je uvela za hrvatske građane posebne turističke vize, tada »Jutarnji list« tiska naslov »Srbija vraća vize za Hrvate«, što ne odgovara ni tekstu koji slijedi nakon bombastičnog naslova. Hoće li se takvim ponašanjem doista Hrvatska »upucati« Europskoj uniji? Ako put prema EU i nije posut ružama, onda bi bar valjalo ukloniti (naše) trnje s njega.