Podjele oko rata s Irakom prisutne su gotovo svuda. Čak se i u savezničkim državama poput Engleske i Turske parlamenti suprotstavljaju svojim vladama. Granica diferencijacije prolazi i kroz same obitelji pa se i stari Bush posredno priklanja staroj Europi kada govori da je u Pustinjskoj oluji poštedio Saddama kako ne bi stvorio veću nestabilnost u Iraku i prouzročio više štete u susjedstvu. Novi je Bush ušao u slijepu ulicu međunarodnopolitičkog kredibiliteta i ne želi u rikverc, jer traži promjenu postojećeg međunarodnog sustava sigurnosti, zbog čega se svjetska javnost preventivnim prosvjedima okrenula protiv njegovih preventivnih ratova. To očito nije vrijeme Hirošime i Nagasakija čije razaranje nije izazivalo ni konsternaciju ni sućut.

Američka je javnost primorala vlast da smije voditi samo one ratove u kojima ne pogibaju američki vojnici. Sada se traži mnogo više - zabrana usmrćivanja građana napadnute zemlje. Mirovni aktivisti iz cijelog svijeta dolaze u Bagdad da bi formirali živi štit. Međutim, već ga napuštaju budući da im Saddam ne dopušta braniti bolnice i slične ustanove, nego isključivo vojne objekte. On prihvaća ideju civilnog društva samo tako što među svoje oficire sada dolazi u civilnom odijelu.

Militarizacija je njegov način života. Na vlast je došao silom i represijom se na njoj održava. Naučio je da u iračkoj politici preživjeti znači ubijati brže od suparnika. Vidio je kako je 1958. irački general Abdel Kerim Kasem likvidirao predsjednika vlade generala Nurija es Saida. U listopadu 1959. je već pripadao grupi koja je htjela ubiti Kasema, kada je bio ranjen u nogu. Kasema je u veljači 1963. ubio general Abdul Salam Aref. On je poginuo u avionskoj nesreći, a naslijedio ga je brat, general Abdul Rahman Aref koji je vojnim udarom svrgnut 1968. Smijenio ga je Ahmed Hasan Bakr koji će si, kao i Abdul Salam Aref, dati titulu maršala, ali će za polugu svoje vlasti izabrati Socijalističku stranku arapskog preporoda (BAAS).

U Iraku je prosječna plaća desetak dolara, ali generalni sekretari ogranaka BAAS-a dobivaju 750 dolara. Upis na medicinu maturantima koji u obitelji nemaju pripadnike BAAS-a je nemoguć. Takav se hipokritični partijsko-propagandni "narodni" liderizam zastrašivanja održava već gotovo četvrt stoljeća i zaslužuje apsolutnu osudu.

Svaki normalni čovjek zna da irački narod ima pravo na mir unatoč tome što je zatočen u Saddamovu zatvoru. Civilna društva prelaze preko Saddamovih zločina kao manjem zlu prema ratu kao većem zlu. Poput mule Omara i Osame bin Ladena on neće postati ratna žrtva jer ima tajnu podzemnu željeznicu koja će ga na vrijeme izvesti iz "Staljingrada". No nije samo rat kao pakao na zemlji ono što homogenizira svjetsku javnost protiv napada na Irak nego sama Bushova ratna doktrina koja se mijenja iz dana u dan. Najprije se taj rat opravdavao kao nužna etapa u antiterorističkoj borbi. Zatim se uzrok tražilo u neispunjavanju rezolucija UN-a. Onda se prigovorilo da se iračke rakete ne uništavaju dovoljnom brzinom. Kada su se svi ti vojni razlozi iscrpili, došli su na red oni civilni - da će rat biti kratak i da se u njega ide radi iračkih građana i demokracije. Ali što je demokracija, "zastarijeva" li već u Francuskoj i Njemačkoj?

Arapska liga prihvaća rusko stajališta i zahtijeva od Saddama samosvrgavanje. Je li u Vijeću sigurnosti došlo do konsenzusa o desadamizaciji Iraka ako diplomati više govore o poslijeratnoj podjeli uloga pa Rusi traže da tamo ne budu samo Amerikanci, a zemlje OIC-a da mu se očuva teritorijalni suverenitet? Velikima nije važno s kime će SAD otpočeti rat, nego s kim će dovršiti mir te kakav će biti njihov poslijeratni utjecaj u regiji, a malima koliko mogu dobiti za svoje prihvaćanje ili odbijanje ovoga klasičnog geopolitičkog rata.