Koju nevolju u tankoćutna svijeta zna izazvati puni mjesec, zna se. Ima tu nesanice, razdražljivosti i glavobolje, a bome kadikada se normalan čovijek i u zvijer dlakavu i divlju preobrazi. No, da i mlad mjesec zna jednako kvalitetno razdražiti čeljad, nije se pouzdano znalo sve do srijede kada je iz laboratorija zvanog Sabor stigla potvrda - mlad mjesec je opasan jer tjera zastupnike da pokažu koliko su krvavi ispod kože!

Period najblaže rečeno divljih reakcija otvorio je zastupnik godine, haespeovac Tonči Tadić. Nuklearnom fizičaru je Nuklearna elektrana Krško dala toliko na živce da je Romanu Noti, pomoćniku ministra, zaprijetio prijekim sudom te mu zaželio da se skrasi pokraj nukleranog reaktora. Ni dan poslije Tadić u svojoj retorici koja je opako podsjetila na neke, ne tako davne, mračne dane kada su se stvari prijekim sudom "rješavale", nije primijetio ništa loše. Slučajevi mlad mjesec by Drago Krpina (HDZ) i Ivo Lončar (NZ) nemaju veze ni sa čim do, opet najblaže rečeno, s lošim kućnim odgojem.

Krpina se tako nije libio ničim izazvan izgovarati ime SDP-ove zastupnice Milanke Opačić uz narodnjački, istočnjački prizvuk, a da bi mu poruka kako i koliko "čist" Sabor želi i koliko mu svatko tko ne daje na Hrvatinu ide na živce, primijetio je da i predsjedatelj Sabora govori ekavicom!? U Lončara, pak, mlad mjesec nije udario ni na nuklearnu netrpeljivost ni na nacionalnu, u njega je dalo na suprotan spol. Sve da mu je pamet tolika da mu uistinu misao nije stigla stići do njena kraja, kad netko kaže kako se "slaže da sve zastupnice i sve građanke imaju pravo pušiti bilo gdje, bilo kada i na bilo koji način", jasno je da mu je ratorika otprilike s ruba pameti, na razini ulične "duhovitosti" kakva mlađahna Hrvata koji će se bez problema naći u svim statistikama o picavanju, negativnim ocjenama i sitnim delinkventskim radnjama. A, čovjek zastupnik!?

Zastupnik, i Krpina koji bi jamačno da može birao zastupnike na osnovi znanja o korijenskom pravopisu te boji i količini krvnih zrnaca, i Lončar kojem je pušenje na pameti, i Tadić koji bi, kad ne ide milom, stvari rješavao silom, baš kao i Rojs ili Anto Kovačević. Ksenofobija, seksizam, sila, sve to u maloj zemlji Hrvatskoj koja bi rado da joj je 150 zastupnika, a ni 11 kvalitetnih nogometaša ne može naći. Sve to u parlamentu koji je odraz naše volje. Sve to za rasprave koju su zastupnici iskoristili za kukanje kako ih se neopravdano doživljava neradnicima, lopovima i nemoralnima. Nekima je očito predugo sjedenje u velikoj sabornici dalo na zlo i samo fali noć mladog mjeseca da pokažu pravo lice. Puku, pak, ostaje da se u doba od korizme priupita je li to Sabor kakav smo zaslužili? Jok, to je Sabor kakav smo zaokružili, na što uvijek nanovo, vrijedi zaboravno građanstvo Lijepe naše podsjećati!