Kokošinjac, krčma, cirkus – tako je, između ostaloga, karakterizirana jadna politička, kulturna pa i civilizacijska razina hrvatskog Sabora. Javnost se već navikla na činjenicu da je najviše tijelo zakonodavne vlasti, iznad kojega bi trebao biti samo Bog, palo vrlo nisko. Ali provala uvreda, psovki i poziva na nasilje, koja posljednjih dana s Markova trga kulja, prešla je sve granice i danas je moguće reći da Sabor zagađuje javni prostor i nužno je nešto napraviti da se ta bujica zloćudnosti zaustavi.

Ovoga su se puta u nju uključili i sabornici koji su se dosad mogli smatrati uzornima. Javnost se već navikla na činjenicu da, recimo, Ljubo Ćesić Rojs, kao permanentni hodajući skandal, svaku priliku iskoristi za izvikivanje svojih kvazi-domoljubnih bljezgarija.

Čovjek za kojim se vuku debeli repovi mutnih i nečasnih poslova, čije se ime nalazi u dokumentima međunarodne zajednice o kriminalu u Hercegovini, smatra prikladnim da aktualnu hrvatsku vlast proglašava veleizdajničkom i milijunski korumpiranom. Saborsku govornicu Rojs je i jučer iskoristio za izvikivanje svojih optužbi, koje bi – ako ih ima na što uprijeti – morao podastrijeti državnom tužitelju. Slično je i s Dragom Krpinom, koji konstantno oko sebe sikće uvrede, najniže vrste. Njegovo izrugivanje na nacionalnoj osnovi, karikiranim srbiziranjem izgovora imena jedne zastupnice, ide u red njemu svojstvenih ispada.

Izgredima ljudi koji su notorna sramota hrvatskog parlamenta, sada se pridružuju i oni od kojih se to teško moglo očekivati. Tako nezavisni Ivo Lončar, koji je bio pojam poštenoga novinara, prelaskom u političare usvaja neke čudne manire, pa se u sabornici odlučio izlanuti degutantnu aluziju na žene i pušenje. Nešto iz reda madrac-metaforike. Najveću je zapanjenost ipak izazvao uzoriti Tonči Tadić, kojega novinari nedavno proglasiše najboljim zastupnikom, a on odjednom prijeti prijekim sudovima, valjda i likvidacijama po kratkom postupku. Članove je Vlade zbog sporazuma o Krškom nazvao kolaboracionistima, koji mogu biti sretni što Hrvatska nije u ratu, jer inače, valjda, znaju što bi im sljedovalo.

Povodom Rojsovih prostačkih dijareja šef je parlamenta, Zlatko Tomčić, podsjetio da se za izjave izgovorene u sabornici ne može odgovarati, ni na koji način. Tako je svaki parlamentarac u prilici govoriti što god mu volja, bez ikakvih posljedica i kozekvenci. To je smišljeno kako bi narodni zastupnici u svome radu bili slobodni i zaštićeni od pritisaka. Ali nije bilo predviđeno da sabornici vrše nasilje nad javnošću, dobrim ukusom i osnovnim pravilima pristojnosti. Istupi nekih od njih predstavljaju ekološke akcidente najviše kategorije. Sada se, recimo, traži da Sabor hitno raspravi stanje sigurnosti u hrvatskom društvu. Ali što bi o tome imalo reći tijelo koji iz svojih redova generira verbalno nasilje, svih vrsta?

Državni bi parlament trebao predstavljati političku elitu svakog društva. Naša elita kao da se kovala u društvenom podrumu i mentalnom podzemlju. Eskalacija bljuvotina, koje se u Saboru u posljednje vrijeme mogu čuti, za normalnog čovjeka može biti samo razlog stida. Hrvatska bi se na neki način morala zaštiti od govora mržnje, hračkanja i huškanja, koji se iz parlamenta ori. Korektni dio saborskih zastupnika, i saborsko čelništvo, morali bi pronaći način kako smiriti provalu bjesnila. Inače će se svi zajedno utopiti u Rojsovoj pljuvački.