Osumnjičeniku za teške ratne zločine, Vojislavu Šešelju, sudačkom je odlukom uskraćeno pravo uporabe srpskog jezika. Šešelj se, naime, odbio izjasniti o optužnom prijedlogu jer su u njemu riječi koje »ne razumije« poput - točka, Srijem, opći, itd. Tražio je da mu se optužnica pročita na »čistom srpskom jeziku«. Njegov je zahtjev odbijen (navodno) zato što je već otprije Sud u Haagu ustanovio posebni jezik namijenjen uporabi u »jugoslavenskim kaznenim predmetima«.

Glasnogovornik je tako potvrdio da ne razumije razliku između jezika i govorne prakse. To i nije tako strašno koliko je opasno nešto drugo. Haaški se sud »svojim lingvističkim projektom« upustio u vrlo mutne vode. Ponajprije je svojim je objašnjenjem potvrdio da ne poštuje sadržaj pojma »norma«. Pravo počiva na normama, ali i na kulturnom nasljeđu. Isto vrijedi i za jezik. Zato je krajnje nerazumno uskratiti pravo osumnjičeniku na temeljno pravo - suđenje na materinskom jeziku.

Šešelj je tako dobio priliku (ali i njemu slični) da se zlodjela zamagljuju pomoću sudačke imperijalne kulturne bahatosti. Istodobno, iako neizravno, kreiranjem BSC jezika, Sud je sugerirao da su ratna nedjela na prostoru bivše Jugoslavije posljedica građanskog rata, a ne agresije jednoga državnog entiteta na druge. Logikom »svi su oni isti«, a i jezik/govor im je takav, sugerira se utemeljenost srpske imeprijalne političke tradicije na Balkanu . Zanemaruje se da uskraćivanje prava na vlasititi jezik (i tradiciju), pa i notornom zločincu, dovode u pitanje prava i svih ostalih - i nevinih i žrtava. Nikakvi razlozi praktičnosti, štednje ili govorne prakse ne mogu opravdati taj lingvistički crimen.

Naoko, čini se krajnje nepotrebnim, pa čak i nacionalističkom netrpeljivošću, tražiti pravo na jezični izbor. Kada bi to bilo točno Haaški bi ili neki drugi sud imao potencijalnu moć ukidanja jezika malih naroda.