Vlada je ispunila obećanje dano radnicima Željezare da će im isplatiti dvije minimalne plaće za siječanj i veljaču, uz napomenu da se radi o pozajmici. Ponašanje po principu »obećano – učinjeno«, Vladi bi služilo na čast da iz samih Banskih dvora nije procurila vijest o tome iz kojih su izvora osigurana ta sredstva.

Naime, pozajmicu od deset milijuna kuna Željezari će dati Ina. Dakle, kredit neće osigurati neka komercijalna banka ili državni proračun, nego trgovačko društvo. Ništa čudno, radi se o dugogodišnjoj poslovnoj tradiciji u Hrvatskoj, jedinoj zemlji u kojoj je trgovačkim društvima u nemilosrdnoj tržišnoj utakmici isplativo davati pozajmice drugim poduzećima koja su u stečaju, prodaju se za jednu kunu i imaju dug veći od svog temeljnog kapitala.

Ipak, takva brilijantna poslovna ideja nije se rodila u upravi Ine, nego je nastala u kuhinji Banskih dvora. U nemogućnosti da Željezari osigura tko zna koju po redu pozajmicu preko Fonda za privatizaciju, jer je raspustila tijelo koje o tome odlučuje, sadašnja Vlada je kao i one prije nje odlučila zagrabiti u blagajnu u kojoj ima novca. Bez obzira koliko njezini motivi bili plemeniti, a radi se o isplati minimalaca radnicima koji žive na rubu siromaštva, Vlada je svojim potezom stavila znak jednakosti između sebe i prijašnje vlasti koje su iz državnih poduzeća osiguravali nepovratne pozajmice po rođačkim, partijskim i prijateljskim vezama. Kakva je onda razlike između Franje Tuđmana koji je samo jednim telefonskim potezom Dinamu osiguravao bogate donacije iz Croatia osiguranja i Ivice Račana čija Vlada, radi socijalnog mira u predizbornoj godini, na sličan potez sili Inu? Nikakva, i jedan i drugi potrudili su se da očuvaju temlje specifične hrvatske gospodarske tradicije, u kojoj su baš svi potezi motivirani osobnim interesima i željama političara.