Dao Bog dobra zdravlja i — izbora! Posluži li nas prvo, u drugome bi mogli "uživati" već na jesen. Tako najavljuje u intervjuu "Stojedinici", potpredsjednik Sabora i SDP-a Mato Arlović koji je u jedno siguran: neće biti koalicije SDP-a i HDZ-a nakon izbora jer "raslojavanje u HDZ-u i dalje traje" i još se "ne zna koji je to pravi HDZ".

U SDP-u, međutim, nema frakcionaštva. Savršeni partijski monolit izbrusio je čak i svoje površne "ogrebotine", stresao "nečist" i postigao čvrstoću visokog sjaja. Još jedino Zdravko Tomac nije odlučio. Za razliku od Milana Bandića. Ali Tomac podnosi osamljenost, a Mići je ona ravna smrtnoj kazni. Tomac, naime, kako je i sam izjavio pred kamerama Nove TV, razmišlja čak i o tome da s ovim saborskim mandatom završi svoju političku karijeru. Čovjeku je već dosta.

Međutim, nestašni zagrebački ex gradonačelnik, tek je politički nabildao svoje mišice. Njemu mirovina nije ni u primisli, a pogotovo "društvo mrtvih pjesnika". Stoga se Bandić smjerno pokajao za sve svoje grijehe, naumivši biti najodanijim i najpouzdanijim Račanovim suborcem koji štuje sveto pravilo da je šef uvijek u pravu. Tražeći odrješenje, čak je zavapio kod kolege Lučina da vrati na posao svojedobno s posla izbačenog policajca Krešimira Mišića koji je "odstrijeljen" zbog "sindroma Ankice Lepej". Nadobudni Mišić je, naime, informirao medije o pojedinostima Bandićeva prometnog pripitog glavinjanja, i zaradio "otpust". No, sve je stvar interpretacije i "dobre volje", pa bi ga dogradonačelnik Zagreba sada rado pomilovao, kao što je prethodno, po svoj prilici, sve poduzeo da bi ga drčno šutnuo. Arogancija mu se vratila poput bumeranga, gotovo mu je "odsjekla" glavu, a mladog policajca promovirala u koalicijsku "Ankicu Lepej". A ako SDP ne pamti, javnost pamti: rečenom bankovnom službenicom koja se ogriješila o pravila službe da bi javnost upozorila na zatajeni račun pokojnog predsjednika Franje Tuđmana i "zaradila" otkaz, nekadašnja opozicija koristila se kao svojim simbolom za "pošteno". Od Mišića, međutim, "pere ruke", hineći da je to stvar nadležnih institucija, i dopušta Bandiću da na nezaštićenom policajcu dokazuje svoju moć. Skandal je Miću stajao tek premještaja s gradonačelničkog na dogradonačelničko mjesto(sic!), a Mišića posla. Razumljivo. Uostalom, ni Ankica Lepej, heroina iz Tuđmanova doba, nije dočekala satisfakciju s dolaskom na vlast onih što su je nekoć slavili.

I sada Račan, s neprobavljivim demagoškim patosom, na savjetovanju zagrebačkih socijaldemokrata, za račun onog lažno ulaštenog partijskog monolita kaže: "Volio bih na idućim izborima glasovati za Milana, Vlastu, Ivu, Zdravka i sve vas ovdje", zazivajući pomirbu i u vlastitim načetim redovima. Vrijeme je uoči izbora, i valja stranačko tkivo zašivati tamo gdje su šavovi pukli, a ne ga cijepati. Notorno je da se Račan podosta namučio kako bi neutralizirao (pa i razbio) zagrebačku frakciju SDP-a koja je, svojedobno, prijetila čak i disolucijom. Bandića je uvjerio u potrebu nastavka partnerstva s HNS-om u metropoli, jer vijek te suradnje ionako nije ovisio o formalnoj gradonačelnici Vlasti Pavić, nego njezinu "dešnjaku" u privremenoj sjeni. Distancirao ga i od Zdravka Tomca, koji je figurirao kao njegov politički mentor, i u presudnom trenutku, kada je trebalo odlučiti između njega i Račana, Tomca je ostavio samog na brisanom prostoru. U svijetu politike takvi manevri nisu nikakva novost, a s obzirom na njihovu učestalost, gotovo više i ne izazivaju sablazan u javnosti. Ipak, činjenica da u Zagrebu i SDP-u i dalje štošta ovisi o "dobroj volji" Milana Bandića i njegovoj političkoj pragmatičnosti, da je usprkos svemu riječ o perspektivnom kadru koji Račan neće i ne smije zaboraviti pri slaganju nove postizborne križaljke, da mu je i dalje dostupna funkcija gradonačelnika Zagreba, govori o kontinuiranom procesu vulgarizacije politike u nas. Dok se skandalima političara bave samo mediji, dok se na njih primjenjuje "pozitivna diskriminacija" jer su građani "prvog reda", pa im za razliku od "drugokategornika" ni zakon ni moralni kodeks ne mogu nauditi, nema ni sreće ni demokracije u ovoj zemlji. Ne bi li i političarima trebalo "stegovno vijeće" koje bi pod povećalo stavljalo njihove gafove i sankcioniralo njihovu incidentnost trenutačnom političkom mirovinom, ili bar izopćenjem iz politike na duži rok.