U Hrvatskoj vojsci kao da se ništa ne mijenja. Baš kao što je prije nekoliko godina u Puli jedan pripadnik HV-a opasačem nasrnuo na tadašnjeg predsjedničkog kandidata Vladu Gotovca, tako se u subotu radnik pulskog Doma hrvatskih branitelja verbalno okomio na današnjeg predsjednika Liberalne stranke Ivu Banca. Iz istog razloga – u oba slučaja hrvatski je vojnik svoje političko neslaganje smatrao dovoljnim za nasilničku intervenciju.

Gotovac je u ono vrijeme razbijene glave završio u bolnici, njegov napadač mjesto u vojsci nije izgubio. Sada je čuvar Doma branitelja procijenio da se predstavljanje Bančevih knjiga pretvorilo u političku manifestaciju, a, kao, bila je dogovorena kulturna tribina. Otkad je kućepaziteljima, pa makar bili i pod vojnim opasačem, dano pravo da bdiju nad intonacijom javnih skupova, otkud se smatraju ovlaštenima da ih čuvaju od skretanja s dogovorene teme? Moderator Bančeve tribine, izdavač Nenad Popović, najavio je da će od ministrice obrane Željke Antunović zatražiti najoštrije konzekvence u vezi sa subotnjim incidentom, jer, kako je rekao, ne mogu podvornici u Hrvatskoj prekidati nastupe sveučilišnih profesora, pače, i šefova političkih stranaka. Bit će zanimljivo vidjeti što će ministrica poduzeti.

Postojanje svojevrsnih »žandara duha«, kako ih je Igor Mandić davno nazvao, trajna je karakteristika hrvatske političke i javne scene. U onom sistemu, kao i u ovom, ulogu najviših društvenih arbitara, u svakoj temi i u svakom pogledu, najčešće prisvajaju ljudi koji za sebe tvrde da su se borili za »našu stvar«. Kontinuitet je to solunaškog ili prvoboračkog sindroma. Kao što su se u bivšoj Jugoslaviji boračke organizacije (SUBNOR) smatrale čuvarom revolucije, pozvanim da sude o ideološkoj čistoći novina, filmova i inih stvari u koje se njihovi pripadnici najčešće uopće nisu razumjeli, tako i danas krugovi, koji se na bilo koji način vežu uz Hrvatsku vojsku, smatraju svoju prvom i zadnjom, o bilo čemu. Zakoni i pravila, po kojima živi ostatak Hrvatske, na njih kao da se ne odnose. Oni se drže izvan svih kategorija.

Tako se posljednjih dana Imotskom krajinom halabuči i diže na noge, jer su četvorica zaposlenika lokalnog Ureda za obranu stavljena na raspolaganje. Organiziraju se mitinzi s kojih neizostavni Mirko Čondić poručuje da »oružje mora ostati u Imotskom, u rukama naših ljudi jer ne želimo da opet netko drugi odlučuje o našoj sudbini«. Riječ je o otporu preustroju vojske i redukciji nepotrebnih vojarni, ali neupućen bi pomislio da Imotskoj krajini prijeti neprijateljska invazija, kad se smatra tako nužnim zadržati je pod punom vojnom spremom.

Izjave da »oružje mora ostati u rukama naših ljudi« mogu imati i drugo značenje. Moguće ih je razumjeti i kao izraz nepovjerenja u Hrvatsku vojsku, u cjelini, kao državnu instituciju. Ako se inzistira da oružje ostane pod kontrolom »naših ljudi«, to znači da se pripadnici HV-a dijele na »naše« i ne-naše. Tako je onda i Hrvatska vojska »naša« ili nije »naša«, zavisno od toga tko joj zapovjeda. Po toj logici, »naša« je samo ona koja je u službi određenih političkih, ili točnije stranačkih, interesa. Slično je i s državom. Za Čondića i njegove istomišljenike »naša« je samo ona Hrvatska kojom oni vladaju. Po tom je opasnom rezonu svojedobno razbijen Gotovac a sada je podvornik u pulskom Domu branitelja presudio Bančevoj promociji.