Vjesnik: 10. 03. 2003.
Krajnji trenutak za SDP-ovo profiliranje
Račan se trenutačno – i u koaliciji i u stranci – nalazi u društvu ljudi koji bi jednako dobro funkcionirali i na desnom centru, a njima se neusporedivo teže suprotstavlja nego onima koji stoje lijevo od centra. Dugoročno, to je neodrživa situacija jer birači uskoro neće ni uz najbolju volju znati što i zašto biraju kada zaokružuju SDP
SANJA KAPETANIĆ
Ivica Račan je proteklog vikenda na primjeru jogunaste zagrebačke organizacije pokazao tko je gazda u SDP-u i kakva će se politika voditi u njegovoj »butigi«. Ako mu se nisu dovoljno efikasno i uvjerljivo uspjeli suprotstaviti ni Milan Bandić ni Zdravko Tomac, oni s tanjom biračkom bazom i manjom snagom u j
avnosti sada savršeno točno znaju kako stvari stoje.Tko ne želi podržati – pa makar samo deklarativno – ono do čega je Račanu stalo, slobodno može potražiti neku drugu stranku jer će u SDP-u biti marginaliziran. Račanu je to uspjelo prije svega zato jer ima čvrstu podršku u najužem stranačkom vrhu. A nju nemaju ni Bandić ni Tomac, pa ni Ninić ili netko drugi s lijevog pola SDP-a.
No, to ne znači da u SDP-u nema i neće biti nezadovoljstva. Već gotovo dvije godine iz županijskih, gradskih i općinskih organizacija stižu upozorenja da su Račan i vrh stranke previše pozornosti posvetili vođenju državnih poslova, zanemarivši u potpunosti rad na terenu koji ih je i doveo na vlast. Sastanci Glavnog odbora stranke, koji se odvijaju iza zatvorenih vrata, znaju zbog
toga biti vrlo bučni i žučni. No, nijedna zatvorena vrata neće spriječiti to nezadovoljstvo da se izlije u javnost čim se dogodi prvi ozbiljniji izborni poraz. To ne mora čak biti ni poraz na parlamentarnim izborima, dovoljan bi bio i poraz u nekom gradu u kojem je SDP dosad dobro prolazio.Krčka se i nezadovoljstvo među ideološki različitim frakcijama. One, istina, ne postoje formalno, ali se jako dobro zna tko je lijevo a tko desno, kome se više sviđa ono što govori Tomac a tko od SDP-a traži više borbe ili barem osjećaja za klasične socijalne teme.
Način na koji je Račan smirio zagrebački SDP, točnije populističkog velemajstora Bandića, ipak na duge pruge neće držati vodu, ma koliko Račan uspijevao kontrolirati svoje stranačke prvake. Oni su, naime, međusobno toliko različiti da birači uskoro neće ni uz najbolju volju i najveći uloženi trud znati što i zašto biraju kada zaokružuju SDP na biračkim listićima.
Zasad se Račan protiv te nedoumice bori tvrdnjom da je glasanje za SDP glasanje za političku opciju koja će Hrvatsku i stvarno, a ne samo na riječima, voditi u Europsku uniju. Razvoj događaja u posljednje tri godine ide mu pritom u prilog. Doista je moguće da taj europski adut bude odlučujući u sljedećoj izbornoj trci i najzaslužniji za još jednu Račano
vu šansu za formiranje vlade. Naravno, pod uvjetom da i neke od današnjih koalicijskih partnera uvjeri da je i za njih to kombinacija koja donosi najveću dobit.No, kada se Hrvatska na putu u EU nađe na točki s koje, realno, nema povratka (jer se nitko neće usuditi organizirati ga), Račan će morati vrlo ozbiljno i brzo poraditi na profiliranju svoje stranke. Jer, ne može računati da će HDZ, kao glavni suparnik, do vijeka ostati ovako neprofiliran kao danas.
Račan posljednjih godina nije pokazivao sklonost prema drastičnom političkom dekapitiranju svojih protivnika. Radije je igrao na kartu vremena, računajući da će si oni sami iskopati stupicu u koju će upasti. Bandiću se upravo to i dogodilo. No, čak ga ni tada Račan nije izbacio iz igre nego mu je ponudio
još jednu šansu da, u sklopu SDP-a, ipak izgradi toliko željenu veliku političku karijeru.Zašto? Zato jer Bandić SDP-u u Zagrebu može priskrbiti više glasova od bilo kojeg drugog esdepeovca, pogotovo onih najdragocjenijih glasova koji su prije pojave Bandića redovito završavali u HDZ-ovoj košari. Zbog sličnih razloga Račan tolerira i Tomčeve istupe, iako mu se nerijetko od njih kosa diže na glavi.
No, prije ili kasnije Račan će morati javnosti omogućiti kristalno jasnu sliku političkog smjera svoje stranke. Jer, ovaj današnji to nije, bez obzira na pozivanje na »treći put«. Ne mogu se sva vrludanja u politici koju provodi njegova vlada još dugo, a pogotovo ne efikasno, opravdavati samo nužnim ustupcima koalicijskim partnerima ili unutarstranačkim liderima
koji omogućavaju opstanak na vlasti. Prije ili kasnije Račan će morati shvatiti težinu istine da se ljudi i stranke procjenjuju i po društvu u kojem se dobrovoljno nalaze.Račan se trenutačno – i u koaliciji i u stranci – nalazi u društvu ljudi koji bi gotovo jednako dobro funkcionirali i na desnom centru. K tome, njima se Račan neusporedivo teže suprotstavlja i teže ih kontrolira nego onaj dio svog društva koji diše klasično socijaldemokratski, da ne kažemo doista lijevo. Ivan Ninić, na primjer, iako je često spominjan kao jedan od glavnih esdepeovih ljevičara, Račanu ne može zakuhati ni približno paprenu kašu kao Bandić.
Dugoročno, to je neodrživa situacija jer se ne može računati da će Hrvatska vječno glasovati protiv (1990. protiv Jugoslavije i komunizma, 2000. protiv HDZ-ova načina vladanja), a ni EU-adut neće trajati vječno jer nitko ne trči za autobusom koji je već ulovio.