Na kraju pravosudnog nabrajanja razloga za najnoviju saborsku raspravu, o »stanju nacionalne sigurnosti«, je Haag / Nova »ofenziva« na Hrvatsku zbog odbjeglog Gotovine pokazuje cijenu jedne privatne odluke i političke potpore toj odluci za ostalih 4,4 milijuna građana / Kad se tom slučaju pridoda i vjerojatni podatak da je netko iz službenih, državnih tijela signalizirao Gotovini da je optužnica na putu kako bi mogao pobjeći prije njene objave, onda sigurnosno stanje u zemlji neće biti dobro - ni građanski, ni politički, ni ekonomski

ZAGREB, 9. ožujka – Jedan nespretan novinski naslov (»Kriminalci imaju svoje ljude u srcu sudstva, policije i sigurnosnih službi«) i jedan razgovor s povodom u »slučaju Pavić«, s ravnateljem Uskoka Željkom Žganjerom (ispod citiranog naslova), omogućili su saborskom zastupniku HSLS-a Jošku Kontiću da »stanje nacionalne sigurnosti« ekspresno servira na dnevni red parlamenta, ionako zatrpan desecima točaka.

Što je to nacionalna sigurnost? Kad netko podmetne bombu pod automobil, onda je dio te sigurnosti i vlasnik auta. Kad imamo slučaj policajca ranjenog na ulici ili u graničnoj ophodnji, bankarsku činovnicu orobljene banke, uposlenicu opljačkane mjenjačnice, onda se širi krug osoba pogođenih nesigurnošću. U zemlji u kojoj je kriminal u padu.

Pravosudne statistike pokazuju da je 2002. nastavljen trend zaustavljanja, pa i pada kaznenih djela čije počinitelje goni policija, tuže državni odvjetnici, a sude im suci. Lani je zaprimljeno 40.000 kaznenih prijava, oko 3000 manje nego 2001., doneseno je 43.771 odluka o pokretanju kaznenog postupka (6000 više nego godinu ranije), a sudovi su donijeli 23.268 osuđujući presuda (3000 više nego 2001. godine). Je li to, sa sigurnosnog stajališta, pozitivna statistika?

Prometna policija je pak ponudila statistiku koja pokazuje da Hrvati više paze u prometu, pa su i ti podaci sa stajališta sigurnosti pozitivni. No, ta je ista policija rezignirana saborskom raspravom o prijedlogu zakona o sigurnosti prometa.

Prijedlog da se kazne pooštre, da se smanje dopušteni promili alkohola, a poveća strah od kazne za sva zakonska prekoračenja, u Saboru nije prošao. Osim zastupnika javile su se i razne udruge s tezom da takva strogost prelazi ustavne granice zajamčenih ljudskih sloboda i prava. Utječe li takav stav parlamentaraca na sigurnost u zemlji?

Pod istim je pritiskom (navodne učinkovitosti, brzine u postupanju i kasnijih strogih sudskih potvrđenih kazni) i kriminalistička policija. Čak je i ministrica pravosuđa Ingrid Antičević Marinović, nakon ubojstva policajca, izjavila »da će se zalagati za promjene u kaznenom zakonu prema kojima bi za takvo nedjelo mogla biti izrečena i kazna doživotnog zatvora«. Kolika je sigurnosna dimenzija tog poigravanja sa zakonima i ad hoc tvrdnjama da bi ovo ili ono (što se već dogodilo) trebalo oštro i oštrije sankcionirati?

Farsa od zakonitosti suđenja za »slučaj Lora« dogodila se uz pomoć i najvišeg suda u Hrvatskoj. Vrhovni je sud najprije odbio zahtjev državnog odvjetništva da se mjesna nadležnost oduzme splitskom i dodijeli nekom drugom sudu. Zatim je, kao posljedica toga odbijanja, Vrhovni sud morao narediti sucu Slavku Lozini, predsjedniku Sudskoga vijeća u tom predmetu, da optuženike mora sa slobode vratiti u pritvor. Jer, kakvo je to suđenje za ratni zločin ako se optuženici brane sa slobode? Ta je zakašnjela reakcija omogućila dvojici optuženih da oslobađajuću presudu dočekaju u bijegu.

Drugo veliko suđenje, ono u Rijeci »gospićkoj skupini«, nakon početnog se zaleta pretvorilo u medicinsko natezanje, pri čemu vještaci s lupanjem srca završavaju u bolnici, optuženi Tihomir Orešković na operaciju »mora ići« baš u vrijeme štrajka liječnika, tolerira mu se zakašnjenje na povratku iz Zagreba u Rijeku i zakašnjenje od nekoliko sati »jer, pukla je guma«.

Na kraju tog pravosudnog nabrajanja razloga za najnoviju saborsku raspravu je – Haag.

S druge strane kaznenih djela su milijuni građanskih parnica. Već činjenica da je u odnosu na 2001. godinu lani povećan broj zaostalih spisa za novih 100.000 neriješenih, apsolutna je sigurnosna činjenica. Ali, u tih 2,5 milijuna parnica koje se godišnje vrte u građanskim sudskim odjelima upleteno je, kao tužitelj i tuženi, pet milijuna građana.

Kad bi čarobnim štapićem svi ti predmeti danas bili riješeni, 2,5 milijuna Hrvata bi prema logici stvari moralo izgubiti spor. A prema ovdašnjem običaju, tko gubi, taj se i ljuti. Znači, pravosuđe bi i opet bilo loše, jer kakvo je to sudstvo s kojim je pola stanovništva nezadovoljno?

Međutim, u svim tim građanskim, pa onda i prekršajnim predmetima pred Trgovačkim i Upravnim sudom jedan od ključnih problema je upravo ponašanje stranaka. Od skrivanja pred sudskim pozivom do lažnog svjedočenja, a na kraju i nepoštivanja sudske odluke. Mogu li sudovi biti jedini krivci za sigurnosno stanje u zemlji u kojoj je stavka zaostalih ovršnih predmeta u stalnom rastu, a zauzima trećinu od ukupnog broja godišnje riješenih spisa. A što je ovrha? Ovrha je postupak provođenja sudske odluke.

Nema sumnje da je ovdašnjoj javnosti velik šok izazvala sudska odluka kojom je tzv. remetinečki slučaj završen oslobađajućom presudom za organizirani kriminal. Nekoliko mjeseci kasnije, ravnatelj Uskoka Željko Žganjer (ravnatelj tijela i osnovanog zbog suđenja u Remetincu), ponavlja isto ono zbog čega je Radovan Ortynski svojedobno izgubio posao u državnom odvjetništvu. Optužuje politiku, suce, policajce, obavještajne službenike da »surađuju« s podzemljem. Da bi se do istine došlo, i Žganjerove i one koju je u torbi po Saboru nosio Ortynski, nikakva saborska rasprava nije ni put niti most. Ta rasprava neće natjerati ni Predsjednika Republike niti premijera da se konačno slože o imenovanju trojice čelnika sigurnosnih službi.

Kad se sve zbroji i oduzme, ostaju činjenice kojima je glavna uloga oduzeta već u razlozima za sazivanje »sigurnosnog plenuma parlamenta«. Ostaje puko raspravljanje, a to je sito u kojem su oka tako široka da nužna zlatna zrnca nestaju u debatnoj jalovini.