Nakon egzekucije koja je vjerojatno odmazda za Đinđićevu beskompromisnu spremnost na suradnju s Haagom, možda će i Carla del Ponte s više razumijevanja gledati na Račanov model pogodbene tranzicije u Hrvatskoj, premreženoj "obavještajnim podzemljem" i organiziranim kriminalom

U osvit Drugoga svjetskog rata najveći je prošlostoljetni američki predsjednik Franklin D. Roosevelt "proglasio" četiri slobode: slobodu mišljenja, slobodu vjere, ekonomsku sigurnost i slobodu od straha. Dok se svijet suočavao s prijetnjom totalitarnih diktatura zasnovanih na strahu, Roosevelt je jasno vidio da su nespojivi demokratski poredak i neurotski strah, koji nije zasnovan na realnoj prijetnji, nego potječe od ega i sveopće nesigurnosti, te da je takav neurotski strah idealan za održavanje totalitarne diktature, koja se uvijek oslanja na ideološke floskule o urotničkim teorijama.

Takvo objašnjenje jasno i nedvosmisleno izgovaraju bivši jugoslavenski predsjednik i Đinđićev ozbiljni protivnik Koštunica, ali i protudemokratski političari u Hrvatskoj. Ubojstvo predsjednika Vlade, međutim, ne može biti tek mafijaški potez, jer udarac u središnju točku države obično ima jasan smisao i cilj. Taj je cilj izazivanje nesigurnosti, ali ne one mafijaške, u kojoj se šalje realna poruka pripadnicima drugoga mafijaškog klana — ako možemo ubiti vašeg šefa, možemo i vas. Poruka je to cijelome političkom tijelu, a ona ne pobuđuje realan strah, kakav takve poruke pobuđuju među mafijašima, dok se one ne tiču ljudi koji ne pripadaju mafijskome krugu. Poruka da nitko nije siguran, upravo suprotno, izaziva neurotski strah, a poslana je političkom tijelu u kome i te kako ima podloge za takav strah.

Politička nas teorija uči da postoje tri važne pretpostavke kako bi se, na osnovi neurotskog straha, stvorile pretpostavke cezarističkoj diktaturi — političko otuđenje, deklasiranje velikih socijalnih skupina i politička apatija. Desetljeće koje je iza nas u Srbiji je bilo popraćeno propadanjem cijelih socijalnih skupina, a smjenom vlasti deklasiranje i neimaština nisu zaustavljeni ili smanjeni. Upravo suprotno, restrukturiranje i privatizacija još će veće skupine ostaviti nezaštićenima i socijalno isključenima. Političku rezignaciju u zemlji, u kojoj nije moguće provesti predsjedničke izbore, jer je apstinencija glasača suviše velika, ne treba posebno dokazivati, a raspad državnoga identiteta (kraj zadnje Jugoslavije) i potpuna entropija, u kojoj stabilnost sustava ne osigurava predsjednik Republike, već skrbnica nad tom institucijom, samo pridonose političkom otuđenju i rezignaciji.

Zbog nepostojanja čvrste točke — uporišta, bilo u javnome moralu, bilo u institucijama, ili u zakonima (načelo vladavine prava), stanje postaje beznadnim. Sada je eliminiran i jedini politički akter koji je nastojao afirmirati vladavinu prava, iako diskontinuitet prema Miloševićevu totalitarizmu i nije uvijek dosljedno provodio, već je pristajao na "pogodbenu tranziciju". Tako je entropija potpuna.

Objašnjenje što ga nudi Koštunica, posve je jednostavno: za sve je kriva mafija, s kojom se Đinđić navodno nije znao obračunati. U situaciji otuđenja, straha, deklasiranosti velikih skupina i apatije, javnost nije spremna na ozbiljna razmatranja, već traži jednostavna objašnjenja, a najlakše je ponuditi ideologiju grešnoga jarca. Dovoljno je da se pojavi jedan uvjerljiv vođa, koji će narodu, obuzetom neurotskim strahom, jasno ponuditi "zaštitu njegova digniteta" i uvjerljivo odabrati skupinu koja ga navodno ugrožava, pa će po zakonitostima iz Le Bonove "Psihologije mase" svjetina krenuti za njim, slijepo vjerujući u jednostavna rješenja, što joj se nude. Opstanak na vlasti, nadalje, moguć je samo potenciranjem neurotskoga straha i uz okrutnost koja ("pravedno gnjevnu") vođi daje posvećenu poziciju.

Interpretacija totalitarne logike glasi: mafija je ta koja je dovela do političkih poraza i sramote što su zadesili Srbiju, a suradnja s mafijom omogućila je Đinđiću i njegovim partnerima svrgavanje Miloševićeva režima. Zbog mafije i Đinđića, njihova navodnog partnera, "nacionalni vođe" završili su u pritvoru Haaškoga sudišta, a Srbija je "osramoćena". Formula je jednostavna, samo je pitanje hoće li je netko izreći još borbenije od Koštunice i ponuditi se za vođu koji će narod osloboditi od neurotskoga straha.

Prvi je, čini se, značenje beogradskoga atentata shvatio Joschka Fischer, koji je svjestan da je ubojstvom Đinđića u Srbiji odstranjena jedina čvrsta točka na koju se Europa mogla osloniti da bi osigurala stabilizaciju Srbije, ali i zapadnobalkanske regije. Što je najgore, to se ubojstvo dogodilo u za Europu najosjetljivijem vremenu, kada je koncentracija njemačke diplomacije (koja se najvećma angažirala na snaženju Đinđićeve pozicije) usmjerena na transatlantske odnose, nadmetanje s SAD-om u Vijeću sigurnosti i suočavanje s konzekvencijama moguće Bushove odluke o napadu na Irak.

Na prostoru Srbije i Crne Gore sada počinje presudno razdoblje, onakvo kakvo je za Hrvatsku i Sloveniju bilo 1991. godine. U okolnostima koje bi mogle nastati u Beogradu, savez Srbije i Crne Gore nema nikakva smisla, a procesi što bi mogli početi u Srbiji nakon Đinđića, legitimirali bi odluku o samostalnosti Kosova kao legitimnu samoobranu. Takve odluke Prištine i Podgorice mogle bi, pak, samo razjariti cezarističkoga vođu i njegove sljedbenike u Srbiji, ali i drugom bosanskohercegovačkom entitetu. Kako god bilo, na našim istočnim granicama valja očekivati nestabilnost.

Iako su mafijaši vjerojatno izvršitelji atentata na Đinđića, odgovor na razlog njegove eliminacije u ovom trenutku valja tražiti u balkanski shvaćenim "političkim razlozima". Po svemu sudeći, razlog atentata je istjecanje međunarodnoga roka za izručenje haaških optuženika. Haaško sudište, naime, za zapadnobalkanski prostor obavlja važnu ulogu individualiziranja krivnje za ratne zločine i tako nadomješta nedjelotvorna domaća pravosuđa. Uspostavljanje individualne krivnje za ratne zločine jedini je pak način izlaska iz kolektivne neuroze i paranoje, a protudemokratskim političarima (osim što neki od njih strahuju i za vlastitu kožu) upravo zbog toga "nije drag taj Haag". Obavi li to sudište svoj posao, kolektivna neuroza neće više biti dobrom osnovicom za protudemokratski udar.

Bez sumnje, kao što je smjena vlasti u Zagrebu blagotvorno djelovala na demokratske političke aktere u Srbiji, oslobodila ih od straha pred Miloševićevom diktaturom i pridonijela preokretu, što ga je vodio Đinđić, prevrat, koji bi se mogao dogoditi nakon njegova ubojstva, utjecat će na Hrvatsku. I to bez obzira na to bude li prevrat u Beogradu trenutačan, tako da proglašenje izvanrednog stanja izravno vodi u cezarističku diktaturu, ili bude li se ona uspostavljala "puzajuće".

Hoće li Europska unija procijeniti da u novim okolnostima Hrvatska ima pravo na zaštitu od nestabilnosti i da na osnovi onoga što je, počevši od 3. siječnja 2000., učinjeno zaslužuje kandidaturu za punopravno članstvo u njoj? Nakon beogradskoga atentata, koji je vjerojatno odmazda za Đinđićevu spremnost na suradnju s Haagom i za politiku diskontinuiteta prema Miloševićevu konceptu velike Srbije, možda će Račanovo kunktatorstvo i njegov model pogodbene tranzicije naići na razumijevanje. Suočavanje s premreženim organiziranim kriminalom i "obavještajnim podzemljem", te paravojnim organizacijama, stvorenima za prethodnoga autoritarnog režima, i u Hrvatskoj je moglo biti pogubno, a pobuđivanje neurotskoga straha retorikom o "ugrožavanju digniteta" već se nekoliko puta prijetilo sadašnjoj administraciji. Račan je, sasvim sigurno, bolji politički taktičar od Đinđića, a na njegovo oklijevanje, koje je demokratsku Hrvatsku često vrlo ljutilo, od 12. ožujka 2003. moramo gledati s više razumijevanja. Možda će odsad i Haaško tužiteljstvo i gospođa Del Ponte s malo više strpljivosti pristupati Hrvatskoj.