Istoga dana kada se u Beogradu pucalo na srbijanskog premijera, i nakon što se već znalo da je metak bio smrtonosan, hrvatski se predsjednik Mesić komotno provozao tramvajem po gradu, baš kao što je i Zoran Đinđić, upozorenjima usprkos, zanemarivao osiguranje. Atentat u Beogradu hrvatska je politička javnost primila s dužnim pijetetom i zabrinutošću, ali teško je reći da ga je ozbiljno shvatila. Nema mjesta panici, no – pokazuje primjer Srbije – u državi u kojoj se roje glasne prijetnje smaknućima a nekontrolirane skupine jezde zemljom, nije se baš uputno olako izlagati.

Politička se javnost razilazi u ocjeni koliko se tragične prilike u Srbiji razlikuju od onih u Hrvatskoj. Neki su političari našli potrebnim naglasiti da su situacije neusporedive te bi, po njima, Europa, i međunarodna zajednica općenito, iz ubojstva srbijanskog premijera morale izvuči zaključak da se dvije države ne mogu izjednačavati, jer je, kažu, Hrvatska u razvoju demokracije mnogo naprednija.

Medijski analitičari, pak, ističu da bi iz događaja u Srbiji Zagreb morao izvući vrlo ozbiljne pouke. »Hrvatska nije u tako kritičnoj situaciji kao Srbija, ali nije ni u bitno drugačijoj«, jedna je od izrečenih ocjena. Naglašava se da je u svim tranzicijskim zemljama obračun s kriminalom i mafijom među najkrupnijim problemima. Ni aktualna vlast u Hrvatskoj nije u tom pogledu dovoljno napravila. Naslijeđe Tuđmanova vremena, sve njegove kriminalne i zločinačke strukture, nisu razorene nego su prešutno puštene na miru. Profesor Ivo Banac tvrdi da snage poput onih koje su ubile Đinđića postoje i u Hrvatskoj.

Premijer Račan nedavno je objašnjavao razloge takva pomirljiva ponašanja. Odgovarajući na kritike da je njegova vlast bila previše mlaka i tolerantna te nije pomela što je trebalo, Račan je rekao da su rezolutniji potezi mogli izazvati katastrofu. »Bili smo svjesni svoje povijesne odgovornosti i trebalo je paziti da se krhka demokracija ne uruši u kaos, na rubu kojeg smo bili kad smo preuzeli vlast«, objasnio je premijer i šef SDP-a.

U Srbiji se pogrešnom pokazala procjena da će uklanjanje Miloševića i dolazak novih vlasti biti dovoljni za tranziciju društva. U tome je velika pogreška i međunarodne zajednice. I tamo su čekali da se stvari same od sebe razviju u dobrom smjeru. Ali u ratnom vremenu formirani, čvrsti pleter od zločina i mafije, premrežio je društvo, zauzeo pozicije i naravno da ih se ne želi odreći. Povjesničarka Ljubinka Trgovčević veli da je riječ o »ostacima državnog kriminala iz Miloševićeva doba«, o kriminalnim skupinama, koje su bile i ostale povezane i prepletene s državnom vlašću. U Beogradu kažu da je Zoran Đinđić »žrtva 6. oktobra«. Dan prije, 5. listopada 2000. godine, nova je vlast preuzela Srbiju od Miloševića. Dan kasnije propustila je napraviti ono što je neophodno – pohapsiti kriminalce, razoriti zločinačke strukture u vojsci i policiji. Teško joj se osvetilo.

Čuvajući navodno krhku demokraciju, Račan je banditima dao vremena da navuku biznis odijela, zločincima da operu ruke i postanu uzor-građani. U ime stabilnosti države sve im je oprošteno, u očekivanju da se ubuduće ponašaju fino i demokratski. To je objašnjenje prešutnog pakta aktualne vlasti s tuđmanizmom. Ali na pomirenju sa zločinom i mafijom država se ne može stabilizirati. Jer se gradi na trulim temeljima. Srbija je primjer da kad-tad slijedi urušavanje.