FRANCUSKA I VELIKA BRITANIJA I DALJE SUPROTSTAVLJENE O IRAČKOJ KRIZI

BRUXELLES — Kompromis je uvijek bio ključna riječ europske politike. No, ovaj put razlike između Velike Britanije i Francuske su takve da njihovi lideri, čak i da zažele poraditi na kompromisu o Iraku, nemaju mnogo prostora za dogovor. Tony Blair ponudio je velike preinake u prijedlogu druge rezolucije o Iraku, preinake koje realno ostavljaju jako mnogo prostora za dogovor.

Zbog pritiska kod kuće, Blair se jako povukao, ali to, čini se, nije dosta da bi se popravila unutareuropska situacija. Njihove ranije izjave o ratu u Iraku toliko su ih obvezale da mnogi ne vide kako bi to Blair i Chirac uopće mogli odstupiti sa sadašnjih pozicija. Jaccques Chirac postao je, prema francuskim medijima, glasnogovornik općeg protesta protiv rata u Iraku, ne samo francuskog, nego i europskog. Francuska je dugo vremena važan dio svog poslijeratnog nacionalnog identiteta gradila na, često iracionalnoj i ne nužno simpatičnoj, opoziciji prema Americi, koju je započeo Charles de Gaulle. Konačno, nećkanje Francuske za vrijeme ratova na Balkanu da dade podršku za robusniju akciju protiv Miloševića i Karadžića bilo je u velikoj mjeri motivirano protivljenjem Americi, iako je filozofija američke administracije bila u to doba totalno drukčija.

Antiamerikanizam kao intelektualni šik rodio se i odrastao u Francuskoj, ali, naravno, više nije ograničen samo na tu zemlju. Međutim, osim tog svima prepoznatljivog elementa, postoji još jedan koji motivira Chiraca i njegova ministra vanjskih poslova Dominiquea de Villepaina na beskomprimisan otpor američkim planovima. Naime, jedino Francuska - uz Ameriku - ima globalnu viziju svijeta, ima, u svojoj političkoj filozofiji, ideju o tome kako svijet treba izgledati. Francuska "multipolarnost", međutim, nema mnogo veze s američkom idejom. Ali, budući da je tako, Chirac, koji je, nenadano, opet doveo Francusku u sam vrh političke važnosti, ne može popustiti. To se vidi u njegovoj najavi da uopće, ni po koju cijenu, neće u Vijeću sigurnosti glasovati za rezoluciju koja bi u sebi sadržavala ultimatum, koji bi mogao dovesti do primjene sile u Iraku.

Na taj "obračun" s Amerikom, politički nasljednici De Gaullea spremali su se od pedesetih godina. Desničar Chirac, kojeg je fragmentirana, ali ipak prisutna francuska ljevica htjela razapeti poslije izbora, sad je postao novi miljenik ljevice i antiglobalista. Zato je rekao da će glasovati "protiv rezolucije, ma kakve bile posljedice". Ma kakve bile posljedice - to je izbor riječi koji je posve čudan u EU-u. S druge strane, laburist Tony Blair ima u svom parlamentu većinu samo zahvaljujući glasovima konzervativaca. Njegova vlastita stranka podijeljena je napola zbog iračke krize, a suočen je i s ministarskim ostavkama dvoje važnih ministara - popularne Claire Short i vrlo uglednog Robina Coocka. Mediji koji su bili lojalni njegovoj političkoj liniji, i koji ga cijene, ozbiljno ga upozoravaju. Kako je rekao jedan zastupnik iz njegove stranke - Amerikanci razbijaju jednu finu laburističku vladu. Međutim, nakon velikog prostora za dogovor koji je pružio mogućnosti preinake nacrta rezolucije, Blair više nema mnogo prostora za uzmak, jer bi taj uzmak trebao biti totalni zaokret. Mnogi kažu da je rijetko koji premijer bio u tako teškoj situaciji kao Tony Blair. Amerika bi ga mogla poniziti, kako je Donald Ramsfeld već sugerirao riječima da će Amerikanci ići na Irak sami. Drugim riječima, baš kao i svima drugima, Amerika bi mogla i Britaniji reći - mi možemo sami. Mjeseci Blairova napora i uvjerenja otišli bi u vjetar. Njemačka se pametno povukla s pozornice, pa i zemlja koja je bliska EU-u - Rusija. Međutim, ne dođe li do nekog dogovora između Francuske i Velike Britanije, usprkos velike popularnosti Chiraca i totalne nepopularnosti Blaira, vrlo brzo te će se pozicije razotkriti kao igra taštine, državnih suvereniteta, ali zapravo bez prave moći.

Matko FRANAC

"Blair zna da će njegova sudbina biti odlučena u iduća 72 sata", piše "The Times". "Iduća 72 sata bit će ključna za politički život Tonyja Blaira", ocjenjuje "The Sun". Drugi listovi malo su suzdržaniji u ocjenama prema tome što bi se moglo dogoditi Blairu odluči li sudjelovati u ratu protiv Iraka uz Amerikance, a bez odluke UN-a. "I na unutarnjem i na međunarodnom polju to je kapitalan i opasan izbor", ističe "The Guardian".

Istodobno je u Bagdadu list što ga uređuje stariji sin Saddama Husseina pozvao britanskoga premijera da se ogradi od američke politike prema Iraku kako bi spasio vlastitu glavu. "Sudbina Blaira je na rubu ponora i njegova sudbina neće biti bolja od sudbine Margaret Thatcher, koja je 1990. godine morala podnijeti ostavku zbog rata u Perzijskom zaljevu pod pritiskom svoje stranke." Babel poziva Blaira, ozbiljno i bez ironije, da promijeni politiku i ne postane prva žrtva rata koji Washington priprema.