Vjesnik: 14. 03. 2003.

Odgoda balkanskog mira

Hrvatska je tu, među ostalim državama u okruženju Srbije, brod koji se ne smije previše udaljiti od Beograda, jer je regionalna uloga i europski kurs tjeraju da surađuje i pomaže. Ali se ne smije ni previše približiti da je vrtlog ne bi povukao na dno ako Srbija počne hvatati vodu. To je uloga za jednu sređenu, gospodarski propulzivnu i razumnu državu. Hrvatska bi to trebala brzo postati želi li biti sigurna s dugom graničnom linijom prema Srbiji, BiH i Crnoj Gori

ZORAN VODOPIJA

Pucnji u Zorana Đinđića nešto su najgore što se u ovom trenutku moglo dogoditi Srbiji (i Crnoj Gori), ali i cijeloj regiji jugoistočne Europe, pa tako, među ostalim, i Hrvatskoj. Srbija je možda na dulji rok vraćena u ruke političkog i kriminalnog podzemlja čije su dosadašnje perjanice ili u Haagu (Milošević, Šešelj) ili su mrtvi (Arkan). Srbija je danas, poput Bosne i Hercegovine i Makedonije, zrela za međunarodni protektorat, ali je prejaka i prekaotična da bi se itko primio takvog posla.

Ima u Hrvatskoj dosta onih koje, zbog ratnih rana, veseli svako zlo koje se dogodi Srbiji. To je, međutim, radost kratkog daha. Jer, pucnjima u Đinđića pogođena je, na neki način, i Hrvatska. Destabilizirana i neupravljiva Srbija automatski destabilizira cijelu regiju do Kupe i Dragonje, iza čije se schengenske granice na vrijeme skrila Slovenija.

Ako je istina da iza Đinđićeva ubojstva stoji zemunski klan, onda bi energična akcija kakvu su poduzele srbijanske vlasti mogla dovesti do neke katarze i tu zemlju vratiti u normalnije tokove. Ali teško je vjerovati da je sve to djelo 200 mafijaša koje vodi 20 teških kriminalaca koji su na kraju odaslali dva-tri profesionalca da ubiju premijera jedne države.

U Srbiji je kriminalno podzemlje zadnjih godina čvrsto povezano s ekstremnim političkim krugovima, kao i u drugim tranzicijskim zemljama, pa tako i u Hrvatskoj. Izjave bivšeg državnog odvjetnika Ortynskog i sadašnjeg šefa Uskoka Žganjera, da kriminalni pipci sežu visoko u vlast, zastrašujuće su i još nedokazane pa zaslužuju primjeren i brz odgovor te vlasti. Istina, ta vlast nije nikad bila sposobna nešto napraviti na taj način.

Europa je odmah odaslala Solanu i Pattena u Beograd jer je zabrinuta: Đinđićev nestanak s političke scene ostavlja golemu rupu koju zasad pokriva obezglavljena vlada, spojene vojska i policija u akciji i zabrinuti i ustrašeni veći dio građana. Tko će popuniti taj prostor koji je bio određeno jamstvo vraćanja Srbije u normalu i približavanje Europi, zasad je nemoguće reći, jer su sve opcije otvorene.

Sve su strukture vlasti još prožete miloševićevskim duhom, premda dotični već dugo sjedi u Haagu i ismijava svjedoke svojih zločina.

Vojska je neočišćena od proratnih oficira, ali će slušati jedno vodstvo, ako takvo sad postoji. Policija s miloševićevskim natruhama tradicionalno je povezana s podzemljem što dokazuju povremeni odstreli njenih šefova. Takva vojska i policija zajedno sada su jedino jamstvo sigurnosti i reda u Srbiji.

Đinđić, jasno, nije bio »cvećka«, ali je bio europski favorit. On nije bio Žarko Korać, Nenad Čanak, Vesna Pešić ili arh. Bogdan Bogdanović, koji su riskirali da bi jednog dana u Srbiji demokracija profitirala. Nije pripadao plejadi izbjeglih Srba koji u Europi i Americi čekaju vraćanje Srbije u normalu. Nije pripadao ni onima koji su ostali u Srbiji da bi opstali i u strahu čekali svaki novi dan, jer su stalno u manjini prema nacionalističkoj histeričnoj većini.

Đinđić je, ipak, bio europski orijentiran i vratio se iz egzila da bi uz, vidi se sada, velik rizik osnovao stranku, dobio potporu i poslao Miloševića (na neki način i Šešelja) u Haag. Nije bio svetac pa je imao nacionalističke ispade na razini svojih protivnika i vjerojatno neke poslovne interese među onima koji su mu na kraju došli glave.

Ubili su ga profesionalci koje je poslala mafija povezana s ratnim i mirnodopskim profiterima i na čijoj se isplatnoj listi uvijek nađu neki policajci, vojnici i političari. I nama je u Hrvatskoj, među ostalim, dobro poznat taj pakleni spoj mafijaša, raspuštenih specijalaca, tajkuna sumnjivog porijekla imovine i političara kojima ruka automatski leti na pozdrav u zrak ako im samo malo oslabi pažnja. Vlast koja misli na budućnost uvijek nastoji takve barem držati pod kontrolom. Srbiju je ta paklena smjesa skupo koštala.

U Srbiji više ništa nije bilo pod kontrolom pa se iz kaosa i serije ubojstava na kraju izleglo izvanredno stanje. Pucnjima u Đinđića cijela je regija vraćena korak natrag. To je voda na mlin onima u Europi koji bi cijelu regiju izjednačili u (ne)zrelosti i ostavili da se paca u vlastitom balkanskom divljaštvu dok svaka od zemalja ne sazrije. Atentatori na Đinđića neće poput Gavrila Principa izazvati svjetski rat, jer je Amerika već pronašla dežurni izgovor u Iraku, ali će sigurno odgoditi balkanski mir.

Hrvatska je tu, među ostalim državama u okruženju Srbije, brod koji se ne smije previše udaljiti od Beograda, jer je regionalna uloga i europski kurs tjeraju da surađuje i pomaže. Ali se ne smije ni previše približiti da je vrtlog ne bi povukao na dno ako Srbija počne hvatati vodu. To je uloga za jednu sređenu, gospodarski propulzivnu i razumnu državu. Hrvatska bi to trebala brzo postati želi li biti sigurna s dugom graničnom linijom prema Srbiji, BiH i Crnoj Gori.

Sa Srbijom i Crnom Gorom koje su zbog potpuno nepredvidive budućnosti ponovno prijeteće kao i 1995. godine, na Hrvatskoj je da brzo redefinira svoje mjesto u jugoistočnoj Europi, gospodarske i geopolitičke interese i osigura zaleđe što bržim aranžmanom s NATO-om i EU, makar je još daleko od formalnog članstva. Sad je njena uloga u regiji jača ali i ranjivija, jer Srbija i Crna Gora više nisu meka za strane investicije nego crna rupa u kojoj svatko tko je tamo uložio traži tragove svoga.