Malo je onoga što je od visokih ideala trećesiječanjske vlasti ostalo na životu, no skoro se najdulje održalo rašireno uvjerenje kako je riječ o vlasti koja ipak, kako se to narodski kaže, nije lopovska, koja ne krade. Neopravdano, naravno. Bez obzira koliko to teško bilo nakon hadezeovske vladavine koja je bezbrojnim primjerima pokazala da posve zasluženo nosi epitet lopovske, Račanovoj je vlasti uspjelo i u tom pogledu razočarati većinu onih koji su je izabrali. Nizom afera ta je vlast konačno i neupitno upropastila sliku o sebi kao tromoj i nesposobnoj, ali barem poštenoj vlasti.

Dok je Budišin HSLS bio druga stranka koalicije, vladao je dojam kako najveća gužva izbija oko teških »nacionalnih« tema, poput Haaga, Domovinskog rata, graničnih sporova sa Slovenijom i slično. No danas, stvar je stubokom drukčija. Vladajuća koalicija, ponajprije SDP i HSS, no i ostale stranke koliko u tome uspijevaju s obzirom na svoju snagu i utjecaj, najviše se bave pitanjem tko će kontrolirati koji sektor u gospodarstvu, tko će zasjesti u koju upravljačku fotelju. Sve afere koje su posljednjih mjeseci potresle Hrvatsku imaju zajednički nazivnik: novac.

Ono što se događa na državnoj razini može se vidjeti i u lokalnim sredinama, ali u puno drastičnijem, sirovijem obliku. Primjerice, u Zagrebu se već mjesecima i godinama vodi bjesomučan rat za kapital, a kapital je u Zagrebu zemljište. Dakle, SDP i HNS, stranke koje zajednički upravljaju gradom, vode svojevrstan rat za zemlju. Svinjogojska farma u Sesvetama samo je najnoviji primjer. Grad, odnosno dogradonačelnik Milan Bandić (SDP), kupio je to zemljište novcem poreznih obveznika za 30 milijuna kuna, želeći ga preprodati i dobro zaraditi. Planove mu je pomrsio ministar Čačić (HNS) svojim stanovima koji bi se gradili na toj parceli, a na kraju ga je stisnuo i sam Račan, tako da je morao prepustiti zemljište HNS-ovu projektu.

Preko puta Zagrebačkog velesajma nalazi se još jedna atraktivna parcela, no uloge su sada zamijenjene. Ovdje je HNS želio prodati zemljište, što je stopirao Bandić, tvrdeći da vrijedi puno više. Naposljetku je morao popustiti. Ništa drugo osim zemljišta nije problem ni u slučaju Croatia busa, koji se nalazi na parceli koja je Čačićevom graditeljskom lobiju navodno zapela za oko kako bi se tamo izgradio poslovno-stambeni centar. Ništa drukčije nije ni na takozvanoj državnoj razini: Sunčani Hvar, INA, PIK-ovi, hotelsko zemljište...

Pritom se nigdje, ni na lokalnoj, niti na državnoj razini, ne može naći nekakvu prepoznatljivu politiku, a još manje principe. Naime, baš kao što se lijepo vidi i na gornjem primjeru Bandića i HNS-a, ono što u jednom slučaju može i mora proći, u drugom se nikako neće dopustiti. Primjerice, ono što vrijedi u slučaju Sunčanog Hvara, nikako ne može proći u slučaju PIK-ova i obrnuto. Jer, naravno, ni o kakvoj politici ovdje nije riječ, nego o golom interesu. Novcu.

Pritom jednima uopće nije važno to što su oni drugi učinili nešto loše, nego je jedino važno to hoće li oni biti ti koji će kontrolirati određenu firmu, hoće li njihovi stranački »stručnjaci« staviti gramzivu šapu na vrijednu imovinu.

Najbolji dokaz tome je slučaj Željezare Sisak. O nju se nitko nije otimao, nikakva koalicija o njoj nije raspravljala, niti je na tu temu održana saborska sjednica. Nesretna Željezara nije zlatna koka, niti ima šanse uskoro takvom postati.

Razlog se krije u činjenici da kada su naše političke elite u pitanju, nitko nikome zapravo nema pravo ništa zamjeriti. Upravo se zato oni tako dobro jedni s drugima slažu, iako se naivcima može činiti drukčije. I baš zato bi se svi oni jednako dobro slagali s HDZ-om.