Želim znati imam li pravo na službeni auto i kad idem kupiti gaće – rekao je ovih dana predsjednik Sabora Zlatko Tomčić, žaleći što još nije donesen zakon o sprečavanju sukoba interesa javnih dužnosnika. To jest zakon po kojem bi se znalo što kome od političara zapada, što im je dopustivo a što nije. Prvi parlamentarac kaže da je spreman na najrigoroznije zakone na svijetu i njihovu dosljednu provedbu.

Ali rigorozni Tomčić, koji bi htio znati ima li pravo da državnim autom ide u kupovinu privatnih gaća, nije htio odgovoriti na pitanje smatra li prihvatljivim da poduzeće kojem je suvlasnik većinu poslova obavlja s državom, istodobno dok je on na čelnoj državnoj dužnosti, to jest hijerarhijski drugi čovjek u Hrvatskoj. Štoviše, izbacivanjem tog pitanja šef je Sabora uvjetovao davanje intervjua. Rigorozni Tomčić, pun dilema u vezi s vlastitim gaćama, tvrdi da je Hrvatska, što se kriminala tiče, »pred vratima pakla«, ali ne zna, kaže, koliko je istine u tvrdnjama o sprezi kriminala i vlasti, niti zna koga bi o tome pitao.

Tomčićeva bajka o mudantama samo je ilustracija zapravo dvoličnog odnosa vladajućih prema etičkim standardima, pitanju korektnosti, časti i morala. Predsjednik bi Sabora htio znati smije li po gaće državnim autom, ali ne bi htio da ga se pita o poslovanju njegova poduzeća s državom. Debatirao bi o nekoliko kuna, ne bi o milijunima. Izjašnjava se za rigoroznost, ali vlast kojoj je jedan od stupova u tri godine nije uspjela složiti zakon koji bi mu pojasnio dileme u vezi s gaćama a sigurno bi morao onemogućiti poslovanje njegova poduzeća s državom.

Da ni aktualnoj vlasti nije strana praksa povezivanja političke funkcije i poduzetništva pokazuje i upravo u jednom tjedniku objavljena analiza utjecaja politike na hrvatsko gospodarstvo. Gotovo polovica hrvatskih političara izravno upravlja privredom. Od skoro osam tisuća pojedinaca uključenih u vlast – zastupnici u Saboru, članovi Vlade ili županijskih i lokalnih tijela – gotovo polovica njih članovi su uprava, nadzornih ili upravnih odbora poduzeća ili su vlasnici privatnih tvrtki. Račanovi ministri skoro su dvostruko angažiraniji u gospodarstvu (po članstvu u odborima i direktorskim pozicijama u privatnim firmama), nego članovi posljednje HDZ-ove, Matešine, vlade.

U mreži financijske moći neke su pozicije upravo fascinantne. Tako Slavko Linić, kao član ili šef nadzornih odbora, kontrolira skoro 3,5 milijardi eura prihoda hrvatskih poduzeća, većina otpada na Inu. Roland Žuvanić, ministar pomorstva, prometa i veza na isti način nadzire čak više od 12 milijardi eura imovine tvrtki. Ministar Radimir Čačić upravlja barem polovicom svih državnih investicija, cestogradnjom, državnom stanogradnjom, obnovom, velikim javnim radovima, a njegova je žena članica čak 13 nadzornih ili upravnih odbora. U Hrvatskoj politička se funkcija još uvijek shvaća kao pravo zauzimanja kontrolnih i komandnih pozicija i u privredi. Tuđman je prakticirao plan o 200 tajkunskih obitelji, pretvarajući novu političku klasu u vlasnike Hrvatske. Na osnovu citiranih podataka znalci zaključuju da i današnja politika i političari »uistinu posjeduju Hrvatsku«.

U takvim okolnostima najmanji je problem ima li šef Sabora, ili neki drugi državni čelnik, pravo da službenim autom ide kupovati intimno rublje. Svoditi problem sukoba interesa na tu razinu djeluje kao bagateliziranje i namjerno zamagljivanje merituma stvari.