Vjesnik: 17. 03. 2003.

Hoće li Amerikanci ostati sami

Pred Amerikancima je zadatak koji podsjeća na balansiranje na žici: ići naprijed, nikako ne pasti, a na kraju dobiti aplauz/ Odbacujući saveznike riskiraju ipak da ostanu sami, što bi za borbu protiv terorizma bilo kobno, a za svjetski poredak opasno

JURICA KÖRBLER

Još do jučer antiratni skupovi u New Yorku okupljali su šačicu ljudi, pedesetak do stotinjak. Prije nekoliko dana gotovo 100 tisuća građana New Yorka protestiralo je protiv rata, a newyorško Gradsko vijeće prihvatilo je rezoluciju protiv rata. Učinili su to i drugi veliki američki gradovi. I dok se mirovni pokret (ne)organizirano širi Amerikom, ispitivanja javnog mnijenja zbunjuju. Prema njima, »obični« Amerikanci su za rat, sa ili bez odobrenja Ujedinjenih naroda, podrška Bushu raste iz dana u dan, a Amerikance previše ne brinu što su sve osamljeniji, kako se ratno vrijeme približava.

Najneočekivaniji obrat učinio je britanski premijer Tony Blair, koji je uz Bushevu administraciju pripremao novu rezoluciju, da bi u samom finalu reterirao. U pet do dvanaest Britanija je predložila izmjene, nadajući se kompromisnom rješenju i popuštanju Francuske i Rusije, ali se dogodilo neočekivano. Britansko dotjerivanje rezolucije odbili su svi - i Amerikanci (Rumsfeld: Možemo sami!), i Saddam Hussein (Nema govora o pojavljivanju pred televizijskim kamerama) i europska antiratna koalicija. Bush se pod hitno odlučio zato sastati s britanskim premijerom i Španjolcem Aznarom, koji ga je, također, od samog početka podržavao.

Tony Blair, pritisnut u vlastitom dvorištu, sve više i iz svoje stranke, morao je pokušati salto mortale da Bush bude zadovoljan, a da njegovo lice liberalnog socijaldemokrata ostane neokaljano. Bushevi jastrebovi nisu bili zadovoljni, pa je Donald Rumsfeld ekspresno izjavio kako »britanska uloga u ratu i tako nije definirana«.

Ili ste s nama ili ste protiv nas, moto je koji sve više pokreće Bushevu administraciju, izmučenu diplomatskim loptanjem koje samo odgađa ono što se odgoditi ne može - rat. Vrijeme istječe i sve nervozniji američki generali izjavljuju »mi smo spremni«.

Neočekivano, nestrpljivo, ali i ultimativno, Amerikanci su zatražili od Turske hitno otvaranje zračnog prostora, ostavljajući je da se kuha u vlastitim problemima. Financijske muke ne samo da kucaju na turska vrata, nego su zauzele i »dnevni boravak«, vlada se mijenja, vojska je neodlučna, stanovništvo dezorijentirano. Američki veleposlanik najavljuje ostanak u Iraku dugačak 25 godina, a Turska zna da više nikad neće u regiji biti kao što je bilo, a da će mnoge promjene pogoditi i nju.

Amerikanci i dalje duboko vjeruju da su predvodnici u misiji koja se zova borba do istrebljenja globalnog terorizma. Za nijanse Bush nema vremena. Potrošio ga je i previše u diplomatskom ping-pongu koji je i doveo do pat situacije i (trajno) zaoštrenih odnosa s europskim saveznicima, Francuskom i Njemačkom. Sada Amerikanci traže odlučnost i svrstavanje, a najčešće od partnera dobivaju mnoštvo pitanja na koja i sami nemaju odgovore.

Što s poslijeratnim Irakom? Kako do demokratizacije ove zemlje koju je godinama gušio diktator? Što će biti s naftom koju je sada kontrolirao Saddamov režim?

Bijela kuća i Pentagon imaju svoje planove i samo je pitanje koliko će ih drugi razumjeti i podržati. Ako je suditi prema iskustvu koje su doživjeli s rezolucijama o Iraku, zadatak je jako težak. Antiratna koalicija, od Rusije, Francuske do Njemačke i Kine bit će ponovno puna skepsi, a američki prkos u pokazivanju snage i moći sve jači.

Uvrijeđeni Rumsfeld već je najavio da će američke vojne snage biti premještene iz Njemačke u zemlje istočne Europe. »U Njemačkoj ionako imamo previše vojnika. To je bilo važno za vrijeme hladnog rata, a danas to više nije slučaj«, kaže američki ministar obrane.

General James Jones, glavni zapovjednik američkih snaga u Europi, već ima zadatak da započne s premještanjem vojnika. Iz Njemačke će otići sedamdeset tisuća vojnika, a nitko ne sumnja da je riječ i o upozorenju Nijemcima »kada niste bili s nama, mi odlazimo«.

Američki vojnici će u osjetljivije zone, bit će premješteni tamo gdje su »poželjniji i sigurniji«. U prvom redu u Poljsku i Mađarsku, ali će mnogi i prema udaljenim Korejama, gdje kriza sve više eruptira.

Pred Amerikancima je zadatak koji podsjeća na balansiranje na žici: ići naprijed, nikako ne pasti, a na kraju dobiti aplauz. Odbacujući saveznike riskiraju ipak da ostanu sami, što bi za borbu protiv terorizma bilo kobno, a za svjetski poredak opasno.