Nakon što je u Beogradu prisustvovao pokopu ubijenog srbijanskog premijera Zorana Đinđića, Ivica Račan konstatira da je »organizirani kriminal opasniji nego se mislilo« te je očito »povezaniji nego što su to oficijelne vlasti u zemljama regije«. Ističući da se iz te činjenice mora izvući pouka te bi suradnja u borbi protiv mega-kriminala morala biti jača i učinkovitija, hrvatski je premijer zaključio: »Ne trebamo čekati novo upozorenje!«.

Račanove izjave o prekograničnoj povezanosti mafije ne otkrivaju ništa novo. Ali je pitanje kome je Račanova poruka o potrebi suradnje zapravo upućena. Jer, on se u dvije i pol godine nije stigao sastati sa sada već pokojnim Đinđićem. Izbjegavao je taj susret, bojeći se reakcije javnosti. »Službeni Zagreb strahuje od dodira sa Srbijom«, »ne znam zašto Ivica Račan toliko otežava normalizaciju odnosa«, rekao je Đinđić u sada objavljenom a prije koji mjesec vođenom intervjuu. Veliko je pitanje je li hrvatski premijer i sada otišao odati počast mrtvom kolegi zato jer se cijela Europa sjatila u Beograd pa bi njegovo izbivanje negativno odjeknulo ili zato jer je samokritički shvatio da je nepopravljivo zakasnio.

Bez obzira hoće li se pokazati točnima glasine o povezanosti trojice hrvatskih građana s Đinđićevim ubojstvom, odavno je jasno da banda ne pati od nacionalne isključivosti. Surađivali su, kako u ratu, tako i u miru. Ostatak nacije u tom je pogledu bio mnogo suzdržaniji i oprezniji. Račanova se vlada ustručavala kooperirati s onom u Beogradu i u stvarima koje su od nesumnjivog nacionalnog interesa, kao što je borba protiv organiziranog kriminala. Jedan je od čelnika vladajućih ovih dana izjavio: na žalost, u suzbijanju kriminala morat ćemo surađivati i sa Srbima.

Zašto »na žalost«? Zato što se suradnja sa Srbijom, čak i u pravim stvarima, smatra nacionalno sumnjivom. Čak je i normalniji dio Hrvata dopustio da mu se u tom pogledu oktroira ponašanje i nametnu kompleksi. Krajnja je izvedenica te logike: tolerancija spram zločinaca i mafijaša vlastite nacionalnosti, ali s ljudima druge nacije nema suradnje ni kad su ispravni i čestiti a ciljevi im plemeniti. Ili, kako bi u jednom drugom kontekstu rekla Dorica Nikolić: oni nas mlate, a nama neugodno. Organizirani kriminal pritišće i terorizira cijelu regiju, a otpor mu je rascjepkan i atomiziran. Države mu se, ako, suprotstavljaju pojedinačno, sve im je neugodno da se u toj borbi povežu i surađuju.

Čak je i progon kriminala postao zarobljenikom nacionalističkog stava. Mafiji baš sjajno ako se politike i policije u toj stvari nevoljko pomažu. Dok prakticiraju kriminalno bratstvo i jedinstvo, isti krugovi cijelom društvu pokušavaju diktirati domoljubni patos i nametnuti nacionalistički diskurs. Tako je pukovnik Milorad Luković Legija – za kojeg se vjeruje da je autor ubojstva u Beogradu – neposredno prije atentata Đinđića optužio kako »gazi posljednja uporišta nacionalnog ponosa i dostojanstva« te njegovu »obezvređivanju i omalovažavanju vlastite države kao da nema kraja«.