Unatoč predizbornim obećanjima aktualne vlasti, da će se gospodarstvo prepustiti zakonima tržišta, a vođenje i nadziranje trgovačkih društava u većinskom državnom vlasništvu stručnjacima, samo površan pogled na »Analizu utjecaja politike na hrvatsko gospodarstvo«, dokument koji je izradio Zavod za poslovna istraživanja u Zagrebu, nudi drugačiji odgovor. Istraživanje pokazuje kako je u mandatu Račanove vlade, isto kao i u vrijeme prijašnjih HDZ-a, dominantan utjecaj politike na gospodarstvo.

Uočljiva praksa koncentriranja moći u rukama pojedinaca koji su članovi Vlade Ivice Račana ili su njegovi kućni prijatelji, trebala bi se, jednom za svagda, dokinuti donošenjem Zakona o sukobu interesa u obavljanju javnih dužnosti. Dok zakon ne bude usvojen, a pitanje je hoće li saborski zastupnici ruku dignuti za kvalitetniji HSP-ov, ili površan vladin prijedlog, Račanovi ministri nastavit će drmati hrvatskom politikom te paralelno gospodarstvom. Da ne bi bilo zabune, ova je Vlada samo nastavila kontinuitet prijašnjih HDZ-ovih: u nadzorne odbore poduzeća u većinskom vlasništvu države postavila je ministre, a nerijetko su premijer i ministri u igru uvlačili i prijatelje. Pravi je primjer za tu tezu svojedobno s članstvom u čak 12 nadzornih odbora Damir Vrhovnik, generalni direktor brodogradilišta »Viktor Lenac« u Rijeci, čiji su većinski vlasnici navodno Talijani. Vrhovnik je prijatelj SDP-a i Ivice Račana.

Linićeva dobra ideja stopirana je u kabinetu premijera Račana koji se opredjelio za stvaranje strukture podobnih političara pozicioniranih u nadzorne odbore. Na taj je način Vlada Ivice Račana stekla punu kontrolu nad brojnim trgovačkim društvima, no pokazalo se kako rezultati poslovanja i nadzora rada uprava nisu na razini ukazanog im povjerenja.

Prema spomenutoj Analizi, temeljenoj na podacima korištenim iz službenih izvora, rang lista utjecaja političara prema članstvu u nadzornim odborima, sa stanjem 30. lipnja 2001. godine, na prvo je mjesto pozicionirala bivšeg ministra gospodarstva Goranka Fižulića iz tada vladajuće koalicije SDP-a i HSLS-a, koji je skupio 252 tisuće bodova. Korak za njim, sa 244 tisuće bodova kasnio je ministar razvoja Radimir Čačić, slijedi potpredsjednik Vlade Slavko Linić sa 237 tisuća, pa ministar financija Mato Crkvenac sa 194 tisuće. Spomenuti Vrhovnik popeo se u razdoblju od zadnjeg dana lipnja 1999. do zadnjeg dana lipnja 2001. sa 47 na 5 mjesto: od 5093 narasao je na 168 tisuća bodova! Nesumnjivo ovakav uspon Vrhovnik najviše može zahvaliti transparentnim vezama s premijerom Račanom. Iza Vrhovnika je na listi aktualni potpredsjednik Vlade Goran Granić sa 146 tisuća bodova, dok je '99. sakupio 40 tisuća bodova. Do 17. mjesta rang liste uvukli su se svi značajniji Račanovi ministri. Ovakvo je bodovanje rezultat primjene cluster analize parova kojom se u svijetu računa stupanj umreženosti, odnosno povezanosti. Riječ je o standardnoj metodi kojom se prilično pouzdano može utvrditi koliko daleko sežu pipci političko-gospodarske moći određenih političara obzirom na njihova članstva u nadzornim odborima.

Političko-gospodarska karta Hrvatske premrežena je imenima nekoliko stotina osoba koje zahvaljujući stranačkoj pripadnosti kroje ekonomsku budućnost trgovačkih društava i hrvatskih građana. Gomilanjem funkcija efikasnost im je nesumnjivo pala proporcionalno količini prihvaćenih brojnih obveza. Na rang listi utjecaja političara prema članstvu u nadzornim odborima, po podacima sa stanjem 30. lipnja 2001. godine, prednjače osobe iz aktualne vlasti. Prvi su HDZ-ovci tek na 7. i 8. mjestu, a radi se o Juri Radiću i Antonu Kovačevu. Obojica '99. godine, što je zanimljivo jer se radi o vremenu kad je njihova stranka vladala državom, nisu imali nijedan bod. S druge strane, rang lista sa stanjem 30. lipnja '99. godine nudi, stranački gledano, dijametralno suprotnu sliku. Među prvih pedeset najutjecajnih političara nižu se jedno za drugim imena ministara i saborskih zastupnika HDZ-a. Prvi je HSLS-ovac Goran Granić zalutao na 14. poziciju, a prvi je SDP-ovac aktualna ministrica obrane Željka Antunović na 42. mjestu. Moć svih tih pojedinaca u nadzornim odborima, osim ovakvim bodovanjem, teško je mjerljiva. Sigurno je samo da je golema, te da su kao članovi ili predsjednici nadzornih odbora direktno utjecali na rad uprava pripadajućih poduzeća, nerijetko se nalazeći u sukobu interesa koji se ničime nije mogao i još uvijek ne može sankcionirati.

Izvan svake je dvojbe, naime, kako su firme rođaka, bračnih drugova, prijatelja, kumova ili stranačkih kolega ministara i saborskih zastupnika u nadzornim odborima značajnih poduzeća dobivale unosne poslove zahvaljujući činjenici da se država kao investitor, unatoč ministarskom »nadzoru« – koji je bio isključivo formalan a ne stvaran – ponašala poput pijanog milijardera. Svaka je vlast nadzorne odbore, pokazuju podaci iz Analize Zavoda za poslovna istraživanja, popunjavala svojim kadrovima, dok su politički neistomišljenici tretirani kao fikusi. Članovi HDZ-a su '99. vladali nadzornim odborima, da bi 2001. pali, a SDP-ovci i HSLS-ovci, izborni pobjednici, jednostavno su zasjeli na njihova mjesta. Umjesto HSLS-ovaca, smjenom strateškog koalicijskog partnera, SDP je njihova mjesta prepustio HSS-u. Važno je napomenuti kako se ni poslovanje ni kontrola poslovanja velikih poduzeća u većinskom državnom vlasništvu promjenom kadrova po upravama ili nadzornim odborima nisu popravili. Unatoč golemoj odgovornosti, dosad nije poznato da je ijedan nadzorni odbor ili neki njegov član, unatoč javno otkrivenim skandalima, malverzacijama i kriminalu, kazneno ili barem politički odgovarao: svejedno da li za svjesne ili nesvjesne propuste.

Pravi je primjer za tu tvrdnju slučaj ACI: tamo već godinama u nadzornom odboru sjede aktualni ministri ili visokorangirani političari. Iako su mediji razotkrili i argumentirali brojne kriminalne radnje generalnih direktora ili članova uprava ACI-ja, ministri u Nadzornom odboru nikada nisu reagirali. Dapače: pozivali su medije na strpljenje, ili, još gore, na šutnju, pravdajući to trenutnim interesom nautičke kompanije u državnom vlasništvu.

Istodobno sadašnja ministarska postava u ACI-ju nečinjenjem štiti svoje prethodnike, također ministre s brojnim propustima u radu nadzornog odbora. Podsjetimo samo kako su bivše uprave i jedan generalni direktor medijski razotkriveni u kriminalu, ali je to, voljom nadzornih odbora, zataškano i pokriveno, a oni su, zasad, ostali izvan ruke zakona.

Dosadašnja je praksa, međutim, pokazala kako se čak i u slučajevima sudski dokazanog gospodarskog kriminala odgovornost svodi tek na neposredne počinitelje, a nikada na nadzorne odbore i njihove članove. Stoga se njihova nadležnost, sukladno članku 263. Zakona o trgovačkim društvima, izgleda svodi samo na nadziranje vođenja poslova društva. Stavak 3. istog članka – po kojem je nadležnost nadzornog odbora da posebno nadzire djeluje li društvo u skladu sa zakonom, jesu li godišnja financijska izvješća napravljena u skladu sa stanjem u poslovnim knjigama društva i pokazuju li ispravno imovinsko i poslovno stanje društva – kompletno se ignorira. Članak 273. ZTD definira odgovornost za štetu, pa kaže da ne samo članovi uprava, nego i članovi nadzornih odbora, odgovaraju za štetu i dioničarima ako im je nastala, neovisno o šteti koja je pričinjena društvu. U tom smislu valjalo bi podsjetiti i na članstvo i odgovornost aktualnog gradonačelnika Rijeke Vojka Obersnela u NO Riječke banke u vremenu kad je počinjena milijunska šteta u aferi »Nodilo«. Ako članovi uprave ili nadzornog odbora povrijede svoje dužnosti, te ako se to ustanovi sukladno ZTD-u, trebaju odgovarati kao solidarni dužnici. U Hrvatskoj nijedan član bilo kojeg nadzornog odbora nikada nije odgovarao za povrede dužnosti.

Stoga je logično kako ministri i političari preuzimaju brojne funkcije bez straha od eventualnih sankcija za pogreške ili propuste u nadzoru. Premda se u članku 625. sankcija za takve stvari definira novčanom kaznom ili kaznom zatvora ako član uprave ili nadzornog odbora u izlaganjima ili obavještenjima koja daje skupštini društva netočno prikaže ili prikrije prilike u društvu. Ponavljamo: nijedan se od tih zakona, što zbog maglovite interpretacije, a što zbog prisutnog političkog elementa, u Hrvatskoj ne primjenjuje i zato uopće nije problem biti član desetak i više nadzornih odbora. Sastanci nadzornih odbora u kojima sjede ministri u praksi su kratki, neefikasni, površni te svedeni na letimičan pogled na najelementarnije stavke koje plasira uprava, što znači da nadzorni odbori odgovornom poslu uopće ne pristupaju s dužnom pozornošću.

»Analiza utjecaja politike na hrvatsko gospodarstvo« sugerira kako se u kadriranju za nadzorne odbore uglavnom poštuje pravilo da sve mora ostati unutar političkih obitelji. Što se tiče sveučilišnih profesora, ekonomista, menadžera, stručnjaka, novinara, akademika ili jednostavno intelektualaca – gotovo je nezabilježen slučaj uvrštavanja nekog iz te kategorije građana u nadzorni odbor važnog državnog poduzeća. Pristup je, radi lakše partijske kontrole, uzurpacije moći i nepotizma naprosto omogućen samo odabranim političarima. Ova Analiza samo je dodatna potvrda teze da političari vladaju hrvatskom politikom – ali i, preko članstva u nadzornim odborima, gospodarstvom. A da je model nepravedan, potrošen i neefikasan pokazuje stanje u trgovačkim društvima u državnom vlasništvu: potpuno rasulo, golemi gubici i dugovanja, kriminal...