Slobodna Dalmacija: 18. 03. 2003.
Drugi put na krivoj strani
Veliki državnici iskoriste priliku za ulazak u povijest. Tito je rekao NE Kominterni. Mesić bi vjerojatno poručio isto Amerikancima da nije iza sebe imao Račana i njegovu Vladu
Miro KUČIĆ
Prije nekoliko dana Hrvatska se po drugi put u svojoj povijesti priključila krivoj strani. I onda i sada stala je na stranu osvajača. Kada se svrstaš uz jednu stranu u sukobu naroda koji se zove "rat", praktički si objavio rat onoj drugoj strani. Svima je jasno da oružje masovnog uništavanja posjeduje još najmanje deset zemalja u svijetu među kojima i Izrael. Ovaj potonji ujedno je i indirektan razlog svih sukoba s arapskim svijetom.
Dokle god se ne rodi Palestina, neće biti mira ili treba istrijebiti sve Palestince. I ova teza i model već su poznati. Smrad holokausta pametni naslute prije nego do njega dođe. Kooperacija UN-a i SAD-a bez obzira na nesuglasja u Vijeću sigurnosti se nastavlja. Najprije UN razoruža Irak, a onda ga Amerika napadne. Sličan smo scenarij imali u Hrvatskoj i Bosni prije 10 godina. Naravno, nije se radilo o razoružanju, već o embargu na uvoz oružja. Rezultat Vukovar i Srebrenica.
Lančana reakcija
Prema Povelji Ujedinjenih naroda, ako neka zemlja prijeti svjetskom miru, može ju se napasti. Slijedeći Povelju i činjenicu da je gotovo čitavo stanovništvo globusa protiv rata, trebalo bi napasti Sjedinjene Države jer su objektivno one najveća prijetnja svjetskom miru, dok je Bush na čelu te države.
Koliko ste puta gledali filmove u kojima američki predsjednik u jednoj ruci drži jedan od dva ključa koji otvaraju pretinac iza kojeg je crveno dugme kojim se pokreće nuklearni arsenal. I je li čovječanstvo zaslužilo da ovisi o čovjeku čija je karizma izrasla na temelju katastrofe suludog napada 11. rujna. Duboki razlozi tog i svakog inog terorizma leže u siromaštvu i nepravednoj podjeli bogatstava na globusu. Sjeme terorizma je nedaleko od kratera Blizanaca, samo nekoliko stotina metara dalje u centru financijske moći. Na žalost, vrijedi definicija po kojoj je terorizam oružje siromaha.
S druge strane, to bogatstvo iznjedri godišnje trista milijardi dolara vrijedno naoružanje. Ili se zalihe troše, ili se kotač proizvodnje zaustavlja. A tako nešto nezamislivo je u kolijevci demokracije. Naprijed, uvijek naprijed, po svaku cijenu. Bivši učitelji Saddama, u svetom ratu protiv Irana, sada kreću, štoviše, vodit će ratne operacije protiv svog nekadašnjeg pulena. Tko je ovdje taliban, a tko muđahedin?
Scenarij događanja nakon napada na Irak nitko ne može predvidjeti. Je li moguća lančana reakcija koja će onda probuditi stare mržnje, a tih je žarišta desetak od zapada prema istoku, počev od grčko-turske, iračko-iranske tinjajuće vatre u Kaspijskom bazenu i indijsko-pakistanskog pa do kinesko-indijskog. Ako do toga dođe, a moglo bi, cijeli će se svijet okrenuti protiv Amerike. Sama Amerika počet će to shvaćati kada na tisuće plastičnih vreća krene natrag preko Atlantika. A tada će valjda onaj republikanski dio Senata shvatiti koga je izabrao za "firera".
Ili zamislite da nakon pogibije nekoliko stotina tisuća muslimana krene đihad kao odgovor. Konstatacija s početka teksta da je Hrvatska na određen način objavila rat Iraku mogla bi nam se vratiti u obliku najcrnjeg terorizma. Zemlja koja pretendira da joj turizam bude glavna grana gospodarstva ne smije riskirati ni najmanji mogući akt terorizma. Zamislite podmetnuti automobil bombu u trajektu za Brač u jeku sezone.
Ministri Karla Maya
Mala država Hrvatska nije imala sreće s voditeljima vanjske politike od samog početka. Naši su ministri vanjskih poslova poput Karl Maya svijet poznavali iz knjiga. Nikad gotovo ni jedan nije došao na tu funkciju, a da mu je prethodna karijera omogućila da svijet upozna iznutra. Da stvori u sebi onaj ekvilibrij, onu ravnotežu, ono osjećanje svijeta toliko svojstveno globtroterima. Svi su izučili zanat ministra vanjskih poslova krenuvši u svijet praktički na dan kada su postavljeni na tu funkciju. Čitavo more pogrešaka tih ljudi platila je i plaća Hrvatska. Stati uz bok Francuske i Njemačke bilo je časno. Konačno oni su dio NATO-a. No, i ovaj put pobijedila je nekompetencija toliko svojstvena ovoj Vladi.
Veliki državnici iskoriste onaj jedinstveni moment koji im se u karijeri pruži jednom ili dva puta i tako uđu u povijest. Tito je onomad rekao "NE" Kominterni i da ništa drugo nije učinio, ušao bi u povijest kao državnik male zemlje koja se usudila reći ne velesili. Mesić bi vjerojatno rekao isto da nije iza sebe imao Račana i njegovu Vladu.