Bio sam dugokosi prištavac, kad su Mladina i feralovci počeli satirom nagrizati okoštalu partijsku strukturu. I, sad kad stariji i ćelaviji pogledam na rad prethodnika s ove distancije, siguran sam da su baš oni na dotrajalom brodu izbušili rupice, pa je on potonuo, a posada se ukrcala u HDZ. Dakle, više su takvim tekstovima pridonijeli uvođenju višestranačja i barem formalne demokracije negoli se postiglo kojekakvim peticijama i hermetičnim okruglim stolovima na kojima si dedeki titraju taštinu. Naravno, i žrtve su bile prevelike jer ih se sudski i još kojekako progonilo kao zvijeri, sve dok u vlasti nisu napokon shvatili da ako Britanci mogu fotomontažom prikazati Tačericu ili Kraljicu majku gole stražnjice, zašto se isto ne bi moglo napraviti i njima koji su u političkom smislu druga liga – istok. Znači, danas se možeš šaliti s Račanom i Mesićem kako te volja, ali sad je problem uvjeriti lokalne moćnike, kojekakve gradske šerife i tajkunčiće, da se novinari i njima mogu rugati, jer se ono što izađe na humorističkim stranicama ne računa. Najsmješnije je kad vam zbog izmišljenih viceva ili fikcijskih humoreski šalju upozorenja iz odvjetničkih kancelarija, a suci takve nebulozne tužbe uopće uzimaju na razmatranje. Selendra jesmo, ali naučimo već jednom za svagda da satira nema granica i da je, kako je Smoje kazao, dopušteno otprdjeti i Marseljezu.