Novi list: 19. 03. 2003.
Za rad zrak, za nerad minimalac
Piše: Gabrijela Galić
Prema sindikalnim podacima, gotovo 80 tisuća radnika u zemlji ne prima plaću. Oni svakodnevno odlaze na posao, ispunjavaju svoje radne norme, odrađuju zakonom propisanu tjednu satnicu rada, a zauzvrat ne dobivaju ništa. Na dobiti je jedino statistika, jer se i tih osamdesetak tisuća radnika ubraja među radnu populaciju. Riječ je o formalno zaposlenim ljudima.
Pitanje neisplate plaća odavno je trebalo riješiti. Vladajuća koalicija rješavanje tog problema stavljala je u sam vrh prioriteta. No, nakon gotovo četiri godine broj radnika koji rade, a ne primaju plaću samo se minimalno smanjio. Sindikati više ne govore o stotinama tisuća radnika koji besplatno rade, već o osamdesetak. Problem nije niti blizu rješenja.
Hrvatska je zemlja puna apsurda. Posebno na području rada. Nad činjenicom da netko radi, a za svoj rad ne prima nikakvu naknadu stranci se snebivaju. Kako je to moguće? U svakom normalnom tržištu tvrtka koja ne može ispunjavati svoje financijske obaveze, otišla bi u stečaj ili likvidaciju. No, u Hrvatskoj je moguće da tvrtke koje nemaju financijske »snage« rade i koriste besplatnu radnu snagu. I to nije jedini apsurd koji je u području tržišta rada u ovoj zemlji moguć.
Dok jedni rade i ne primaju plaću, drugi ne rade i primaju plaću. Moglo bi se reći da je tako problem poništen. Odnosno da ga nema. Jedni rade bez naknade, drugi ne rade, a primaju naknadu – pa smo na nuli. No, baš i nije tako.
U ovoj zemlji više prava imaju oni koji doista ne rade, od radnika koji besplatno rade. Radnik koji svakodnevno odlazi na posao i radi za zrak, za naknadu u obliku novčanica teško se može izboriti. Njemu država neće isplatiti minimalac. Ako ga i zatraži, uputit će ga na vlasnika, a on je vjerojatno privatni.
No, radniku koji je mjesecima na čekanju u državnom poduzeću ili nekada državnom poduzeću u kojem privatizacija nije uspjela pa je privremeno vraćen državi, država će isplatiti minimalac. I još će se taj radnik buniti jer mu minimalna plaća kasni, pa će prijetiti prosvjedima, demonstracijama, neredima. I pod prijetnjim »silom« njegova će nezarađena plaća stići na račun.
Posljednji primjer dvostrukih mjerila, radnici su Željezare Sisak koji su početkom tjedna pod prijetnjom sindikalnih akcija izborili još dvije minimalne plaće za mjesece u kojima uopće nisu ništa radili. U tim mjesecima, nije im palo na pamet organizirati se, ući u krug tvornice i makar pokositi korov izrastao u pola godine dok tvornica nije radila. Tako bi makar djelomičnio opravdali isplatu nezarađenih plaća.
Istovremeno, u njihovu obližnjem susjedstvu tekstilne radnice svakodnevno odrađuju najmanje osmostatnu satnicu, proizvode odjeću, ne primaju plaću i nemaju koga pritisnuti da im isplati zarađeno. Za njih država neće posegnuti u sigurnu kasicu, državnu INA-u i posuditi novce za minimalce.
I nisu to jedini primjeri. I ne treba radnike Željezare kriviti što su pritisnuli vlast da im plati nezarađeno. Oni su samo iskoristili mogućnost koja im je pružena. Nisu prvi, a nisu ni zadnji koji će sindikalnim akcijama izboriti nezarađene plaće. To će se događati dok god u zemlji postoje dvostuka pravila igre koje potiče država.