Najavljeni rat nema jasne povode ni razloge. Amerika je prvo tvrdila da Sadam predstavlja nuklearnu pogibelj, zatim da je opasan po svjetsku sigurnost jer posjeduje oružje za masovno uništavanje, sada se neprihvatljivim smatra njegov način vlasti. Sadamov je režim užasan i zločinački, ali postavlja se pitanje – jučer ga je formulirao i njemački kancelar Schröder – opravdava li ta prijetnja rat u kojem će stradati tisuće civila, žena i djece. Mogu li se masovne pogibije nedužnih smatrati prihvatljivom kolateralnom štetom u rušenju Sadamove vlasti? Irak u ovom trenutku ne predstavlja neposrednu opasnost, UN-ove su inspekcije dobro radile i sasvim se mogućim činilo da će na koncu uspjeti postići jedini legitiman cilj, a to je razoružanje Iraka.

Najavljeni rat nema opravdanja ni u Povelji Ujedinjenih naroda. Na to je nedavno upozorio i glavni tajnik UN-a Kofi Annan. Unilateralna odluka SAD-a o ratu predstavlja povredu UN-ovih osnovnih dokumenata. Akcija bez podrške u Vijeću sigurnosti nema međunarodni legitimitet i, kako je nedavno u ovom listu rekao Mesićev savjetnik Tomislav Jakić, bez UN-a Amerika je u Iraku okupacijska sila. Predsjednik Bush, sav u militarnom transu, bacio je pod noge Povelju UN-a. Riječ je o svojevrsnom presedanu u svjetskoj politici i međunarodnim odnosima. Amerika slijepo maršira za svojim ratnim trubama, ne vodeći računa o tome da je sve osamljenija i u svijetu sve je više rezervi i otpora prema njenom ponašanju. Nije prvi put da se službeni Washington postavlja izvan i iznad međunarodnog poretka, da na sebe odbija primjenjivati pravila koja vrijede za sve ostale. Tako SAD ne priznaju sporazum iz Kyota, izuzimaju se od nadležnosti Međunarodnog kaznenog suda...

Bushovo držanje u iračkoj krizi imat će dalekosežne posljedice. Nema garancija da se nakon Iraka isti model neće pokušati aplicirati i na neke druge slučajeve. Završi li posao sa Sadamom brzo i uspješno, tko će zaustaviti Ameriku da na isti način ne postupi protiv svake države za koju ustvrdi da joj ugrožava interese ili prijeti njenoj sigurnosti. Pod Bushovom vlašću SAD se postavlja kao planetarni gazda. Ne samo kao jedina svjetska sila, nego i kao jedini arbitar, koji nikoga drugoga, pa ni većinsko mišljenje čovječanstva, ne mora ni osluhnuti. Pitanje je kako će se ubuduće donositi odluke na međunarodnoj razini. Kako će se rješavati krizne situacije u svijetu? Bez Ujedinjenih naroda i njihovih mehanizama? Hoće li svijet biti izložen unilateralnom diktatu SAD-a? Britanski premijer Blair s razlogom kaže da će iračka kriza i njen rasplet odrediti smjer međunarodne politike za buduće generacije.

Svojim odlukama Amerika pokazuje da bi Organizaciju ujedinjenih naroda i dosadašnji, nakon Drugog svjetskog rata uspostavljeni, međunarodni poredak, poslala u ropotarnicu povijesti. Takvo je osporavanje i derogiranje uhodanih mehanizama funkcioniranja međunarodne zajednice vrlo opasno. Objavom rata Iraku američki je predsjednik bacio rukavicu u lice i ostatku svijeta.