BRUXELLES — Već se sada zna prva žrtva koju je Europska unija položila na odar iračkoga rata. Ona se zove jedinstvo EU-a u vanjskoj politici. Sastanak ministara vanjskih poslova Unije protječe u atmosferi dubokog razdora unutar zemalja članica. Europske zemlje sada pokušavaju da se razdor oko iračkog pitanja ne prenese na druge segmente djelovanja, pa je zato debata o Iraku smještena navečer, u neformalni okvir radne večere. S jedne strane, razvoj dogadjaja je takav da se računa svaki sat, pa se dobiva na vremenu, a s druge, neće biti obveze da na kraju prezentiraju službeni zaključci. Kakav bi zaključak i mogao biti?

Kakav god bio razvoj događaja, zemlje će zasigurno ostati na svojim pozicijama, odnosno karte su već na stolu: Francuska nije odustala od veta u Vijeću sigrunosti, a Velika Britanija je spremna, premda jako nevoljko, zaobići tu najvišu instanciju. Pozicija Sjedinjenih Država u Uniji se shvaća kao prirodna nepogoda, kao nešto na što se ne može utjecati. Politički, razumije se ranjivost Sjedinjenih Država nakon 11. rujna, s jedne, i neupitna superirornost američke ratne tehnologije, s druge strane, što rezultira uvjerenjem o američkoj nepobjedivosti.

Vođena time, Amerika očito ima namjeru skidati nepodobne režime, počevši od najlakšega, Afganistana, iza kojeg slijedi takodjer ne previše složen — Irak. Kako je Donald Rumsfeld već nagovijestio, iza Iraka pomalja se Iran ... Sjeverna Koreja je vjerojatno posljednja, ali je nedvojbeno na popisu. Svi se slažu u tome da je to američki dnevni red — problem je u nespretnom i arogantnom načinu na koji ga je predstavila Bushova administracija.

Jedan ovdašnji diplomat kaže kako Amerika vjerojatno ne bi pustila Irak na miru i da je netko drugi, recimo Bill Clinton, na vlasti. Ali, Clinton bi uspio da mu EU ostane saveznik u rušenju Saddama Husseina i da na Europu prebaci glavninu materijalnog troška za poslijeratnu obnovu, baš kako je bilo i u Afganistanu. Isto tako, zadržao bi na svojoj strani Rusiju. Naime, kako je glavnina pozornosti umjerena na spor između Amerike i Francuske, ostalo je u drugom planu da se Putin na dulje staze odlučio za partnerstvo s Europom, a ne s Amerikom. U postiračkoj arhitekturi Rusija će, dakle, stajati uz Francusku i Njemačku.

Ono za što se Francuska u krugovima unutar EU-a napadala bilo je da je trebala biti mudrija, razumnija. Kad je već Bushova administracija tako nerazumna, Chirac nije trebao, prema tim tumačenjima, tvrdoglavao ustrajati do kraja, odnosno reći da će "pod bilo kojim okolnostima" iskoristi pravo na veto. Sekundarno je to što je time dao "prostora Saddamu" i ne želeći ohrabrio ga, a glavno je što je pomogao Americi da otpiše Vijeće sigurnosti. Bez obzira na to kako brzo rat u Iraku završio, to se smatra najlošijom viješću.

Matko FRANAC