Događaje nije moguće predviđati, ali dva su smjera moguća. Prođe li vojna akcija glatko, bez prevelikog broja civilnih žrtava, i smjena vlasti u Bagdadu bude obavljena brzo, ratna i antiratna opcija lakše će naći zajednički jezik i u dogovoru o poslijeratnom Iraku i u sređivanju poremećenih odnosa. Naći će se u tom slučaju i spasonosna formula za povratak ugleda Ujedinjenih naroda.

Krenu li stvari po zlu, pruže li Iračani jači otpor, budu li se žrtve brojile na tisuće, a razaranja budu strašna, te se rat - koji bi navodno trebao trajati deset dana - otegne na mjesece, stvari će biti mnogo drukčije. Antiratna koalicija će dobiti krila, optužbe na račun onih koji su se odlučili na vojnu intervenciju bez zelenog svjetla UN-a bit će sve žešće, antiratni pokret sve grlatiji. U tom slučaju nije nemoguće da dođe i do ozbiljnih pukotina u savezničkim redovima. Značio bi to i kraj za Tonyja Blaira, čije akcije i u vlastitoj stranci ne stoje briljantno, a svaki scenarij, osim brze pobjede, neće mu ići na ruku.

Sve je dovedeno u pitanje: UN, koji se od trijumfa zajedništva pretvara u humanitarnu udrugu koja gasi požar tamo gdje je već izbio; NATO, za kojeg se trenutačno i ne zna postoji li uopće; zapadni savez, koji je u harmoničnim odnosima samo na slikama lidera kada se okupljaju na prigodnim skupovima. U svijetu, naravno, nema nedodirljivih. Svi snose svoj dio krivnje. I Rusi, koji iza leđa s Čečenima rade što žele i Kinezi koji uporno discipliniraju Tibet. A Kofi Annan još je 1998. punim ustima hvalio Saddama Husseina kao »hrabrog čovjeka koji gradi modernu državu«.

To je svijet 2003., korak do rata koji će ga sigurno izmijeniti, kao što je svaki rat mijenjao arhitekturu svjetske politike. Svijet koji je takav kakav je, u kojem je najbolji svjetski reper - bijelac, najbolji igrač golfa - crnac, a Njemačka neće u rat.