Bit ćete kažnjeni – tako je američki ambasador u Hrvatskoj Lawrence Rossin lupio šakom po stolu nakon što je hrvatski državni vrh odlučio ne podržati američku invaziju na Irak mimo odobrenja Ujedinjenih naroda. Prijetnja je vrlo gruba, bez mrve takta i delikatnosti, kakvi bi se od jednog ambasadora, pa još američkog, morali očekivati. Ekscelencija udara bez diplomatskih rukavica.

Račanova Vlada nije imala hrabrosti i odlučnosti podržati SAD u ratu protiv Sadama Huseina i zato će snositi posljedice – bjesni Rossin u intervjuu jednom tjedniku, priznajući da je takvom Vladinom odlukom »vrlo razočaran«. Kakve se posljedice mogu očekivati nije precizirao, ali ih on najavljuje kao »neizbježne«. Jezikovu juhu dobili su svi koji u stavu prema iračkoj krizi ne slijede Ameriku. Za Vijeće sigurnosti rekao je da »nije sposobno preuzeti svoju odgovornost, tako da je odlučnost Sjedinjenih Država i koalicije spremnih jedina opcija kojom se može provoditi volja Ujedinjenih naroda«.

Rossin, smatraju upućeni, bjesni jer hrvatski stav shvaća kao svoj osobni neuspjeh, koji će, usto, obilježiti kraj njegova mandata u Zagrebu. To mu sigurno povećava razočaranost. Navodno u Washingtonu ipak ne spremaju kaznenu ekspediciju za Hrvatsku, mada su, naravno, nezadovoljni uskraćivanjem moralne i političke potpore njihovom ratnom pohodu na Bagdad. Hrvatski ambasador u Sjedinjenim Državama Ivan Grdešić tvrdi kako su ga domaćini u nekoliko navrata uvjeravali da se od Hrvatske neće tražiti neka bira stranu i opredjeljuje se između SAD-a i EU-a.

Vjerojatno su točna nagađanja kako hrvatski stav ne bi na američkoj strani izazvao takav bijes i nezadovoljstvo da Hrvatska nije prethodno potpisala izjavu zemalja Vilniuske skupine. Ovako je shvaćen kao zaokret, nevjera, izdaja. Takvo tumačenje nije sasvim bez osnove. Picula je prvo dao punu podršku Bushovu ratu kontra Iraka, a onda je – uglavnom zbog pritiska domaće javnosti i poruka iz Bruxellesa – Vlada ipak malo razmislila i svoju potporu odlučila uvjetovati autorizacijom ratne akcije od strane Vijeća sigurnosti.

Kad bi izjave, kojima je Rossin išamarao hrvatsku Vladu, zaista sadržavale službeni stav Washingtona, onda bi to značio samo jedno – da se Amerika ponaša po onoj: tko nije s nama, taj je protiv nas. Hrvatska, naravno, to je naglasio i Račan, nije protiv Amerike. Samo je odbija slijediti u ratu koji nije odobren od jedine instance koja o tome može odlučivati, a to je Vijeće sigurnosti UN-a. U tako krupnim stvarima svaka zemlja mora voditi računa o vlastitoj savjesti i vlastitim interesima.

Kad bi Washington zaista stajao iza prijetnji da će Hrvatska biti kažnjena jer se nije pridružila Americi i takozvanoj koaliciji spremnih, onda bi se moglo reći da Bushova vlast svakog tko se nije postrojio pod njenom ratnom zastavom kani tretirati kao potencijalnog neprijatelja. Da u svima njima vidi neku vrstu Sadama Huseina. To je upravo mogućnost od koje se strahuje ne samo u Zagrebu – da će se Amerika nakon Iraka ponašati kao planetarni gazda, koji će svoju zamisao o preventivnom ratovanju prakticirati kad god ushtjedne. Prijeteća retorika ambasadora Rossina implicira da je taj strah sasvim razložan i opravdan.