Europa nije ni manje ni više podijeljena nego što je bila prije tužne rasprave o načinima razoružavanja iračkog režima i kasnije raspodjele iračke nafte. Što se Iraka tiče, Španjolska, Britanija, Francuska i Njemačke četiri su države na dvije strane Unijina tabora

Rasmussena su nezahvalni zemljaci zalili crvenom bojom te je, onako prebojan, smireno nastavio put prema uredu. Kada su gazda u Washingtonu i njegovo jato jastrebova odlučili da će krenuti u Irak i bez rezolucije Vijeća sigurnosti (jer je za to kriva Francuska a ne još jedna katastrofalna kampanja američke diplomacije kojoj ni svi pritisci, ni novac, ni ucjene ni uvjeravanja nisu pomogli skupiti većinu u VS-u), europska je strana rezignirano slegnula ramenima prihvativši neizbježivo.

Ministri vanjskih poslova okupili su se na redovitom sastanku s dnevnim redom stvaranja koncepcije novih dragih i dobrih susjeda te su, primorani situacijom, pokušali složiti kakav-takav zajednički uradak na temu osude rata. Bez rezultata.

Javier Solana je izražavao »krajnju frustriranost« europskom nemoći, Chris Patten je po tko zna koji put podsjetio da rat ne nosi ništa dobra i da će iznjedriti nova teroristička žarišta u kraju koji privatne teroriste tipa Bin Ladena dosad nije ni proizvodio a još manje izvozio. Ministri nekoliko država tužili su se zbog preuranjena ulaska u rat, a Jacques Chirac je imao jutarnju petminutnu seansu na tv-ekranima Francuske žaleći zbog američke odluke.

Priča o podijeljenosti Europe zakotrljala se hodnicima, kabinetima i naslovnicama. Objektivno, Europa nije ni manje ni više podijeljena nego prije ove tužne rasprave o načinima razoružavanja iračkog režima i kasnije raspodjele iračke nafte. Španjolska, Britanija, Francuska i Njemačke četiri su države na dvije strane Unijina tabora što se Iraka tiče.

Istodobno, dijeleći isti novac i jednake probleme s monetarnom disciplinom, one izvanredno dobro surađuju u susjedstvu vojne opcije, stvarajući zajedničke europske vojne snage kojih i ne bi bilo da se Francuska i Velika Britanija nisu svojedobno usuglasile u St. Malou. Države Unije su dosad iskazivale različite stupnjeve razilaženja, raskoraka i potezanja svaka na svoju stranu u različitim područjima Unijina djelovanja. Nije rat, nije kriza, ali je jednako kontraproduktivno za europsko jedinstvo to da Francuzi godinama liberalizacijom otežu tržišta energije, kradući milijune eura potrošačima.

Grčka je stopirala aranžmane s NATO-om - potom je to preuzela Turska - dok u Cipru nije bilo po njezinu i Unija pristala na EU ulaznicu međunarodno priznatoj grčkoj polovici otoka koja će za svijet biti »Cipar« dok se turska strana ne riješi Raufa Denktasa i njegova shvaćanja pojma koristi za vlastiti narod a la Republika Srpska (korist jednako nastavak izolacije, siromaštva i besperspektivnosti, ali Turcima je ostalo nešto nekretnina koje su prije skoro tri desetljeća pokupili Grcima...).

Francuska je razvodnila reformu poljoprivrede EU-a do neprepoznatljivosti. Njemačka je gurala proširenje nakon što su joj Unijini partneri, neki jedva, dopustili ujedinjenje, čemu druge države također nisu uvijek pljeskale i stavljale su sve vrste prepreka pod kola procesa, a sve u ime toliko razglašavane europske solidarnosti. Italija je laekenski summit dovela u pitanje Berlusconijevim inzistiranjem da se EU-ov Ured za kvalitetu hrane locira u Parmu a ne u Helsinki.

Europske države se razilaze i kada tretiraju azilante i kada odlučuju kako će funkcionirati zajedničko tržište i kada osmišljavaju zakone upošljavanja, mirovina, čak i kada grade ceste. Ovo zadnje do mjere da se složna obitelj tako konstruktivno dogovarala da su se nacionalni dijelovi cesta unutar paneuropskog projekta na kraju doslovno promašili za nekoliko kilometara. Dinamika razvoja EU-a puna je ovakvih »promašivanja«, a projekt i dalje uspješno radi!

Španjolska ministrica vanjskih poslova Ana Palacio nije se stoga uzbuđivala nemogućnošću da se s ostalim europskim kolegama usuglasi u osudi rata. »Kolikogod naše razlike bile velike, one ne smiju dovesti u pitanje europski projekt«. K tome, zajednička vanjska i sigurnosna politika nije predmet propasti, »dosezi su tu«, podsjeća Palacio, misleći na stabilizaciju Balkana i, naravno, na ulogu EU-a na Srednjem istoku ... s tim da je Unijina dobra volja stopirana prizemnom činjenicom da radi u »kvartetu« koji trenutačno nema volje, doli mlake verbalne, pokrenuti pitanje trajnog rješenja majke svih kriza.