Moguće je, dok ovo pišem, da su poletjele desetine tisuća razarajućih projektila na različite ciljeve u Iraku. Ipak je veća vjerojatnost da će se to dogoditi za dva-tri dana, možda i koji dan više. Radi se o potrebi zadržavanja dosad neviđenog psihološkog udara, koji već sada razara strukturu Iraka, ali je nenadano djelovao na političku i državnu strukturu gotovo cijeloga svijeta. Posvuda je velika pometnja. Nema sumnje da je to, u okviru opće strategije SAD-a, bilo i predviđeno. Učinkovitost te vrste djelovanja vidljiva je i sada, ali pravi njezin učinak vidjet će se u prvoj fazi rata. Destabilizacija Iraka i slamanje volje za otporom sigurno će dati značajne rezultate.

Već ovo "igranje" s vremenom (razni rokovi i ultimatumi) je vrlo važan dio mjera u velikom spektru psiholoških udara na Irak. Sada, neposredno prije akcija, psihološka djelovanja imaju najveći učinak. Koliko je važan ovaj dio "rata" više je nego vidljivo. Svjetska organizacija i njezino Vijeće sigurnosti nikad nisu bili u tako neizvjesnoj situaciji. Europa je podijeljena na većinu protiv rata i upornu manjinu koja se zauzima za ratnu opciju. Pogledajmo dramatične rasprave u britanskom Parlamentu. Mnoge države, osobito male, žele zadržati stanovitu neutralnost, što je u ovom trenutku težak posao. I sada uzmimo kakve učinke to ima na stanovništvo Iraka i države u njegovu okruženju.

Strategijski razvoj vojnih snaga (obostrano) je već poodavno završen. Nigdje u prošlosti nema primjera da su za ratni obračun razvijene tako goleme snage. Odnos snaga u broju vojnika u ovom slučaju vjerojatno je manje važan. Čak i motivi, te borbeni moral u ovom slučaju nemaju veći značaj. Djelovanje razvijene američke ratne tehnike s distance dobrim dijelom zamjenjuje nekad potrebno žrtvovanje ljudi. Irak ima brojniju armiju s klasičnom ratnom tehnikom, ali nagađa se (možda netko to i točno zna) da ima sredstva za masovno uništavanje — vjerojatno bojne otrove. Otpor u gradovima, paljenje naftnih polja i eventualno neka sredstva masovnog uništavanja, su točke na koje Irak računa. To se odavna zna, pa su vjerojatno trostruko uvećane protumjere već pripremljene.

Koalicija na čelu sa SAD-om ima velike mogućnosti izbora načina djelovanja i za svaki od načina postoje i valjane alternative. Nisu bitni strateški pravci napada. Vojne snage SAD-a mogu promijeniti za nekoliko sati pravce djelovanja, izbor ciljeva udara itd. Ratna tehnika vojne sile SAD-a daje mogućnosti trenutačnih promjena težišnog djelovanja i reagiranja na eventualna iznenađenja. Najveći problemi SAD-a su sačuvati privrednu infrastrukturu, a pri tome uništiti svaki vojni otpor za najkraće moguće vrijeme. Budući da je stvorena situacija u kojoj SAD mora uspjeti, vjerojatno je da su snage, sredstva i djelovanje po svaku cijenu, svim raspoloživim sredstvima, upravo u tom cilju i postavljeni.

Ako i ovako površna analiza ima vrijednosti, onda je vjerojatno da će prvi udari vojne sile SAD-a biti usmjereni na potpunu blokadu zapovijedanja, temeljito uništavanje svih protuzračnih mogućnosti, zaštite od namjerno prouzročenih naftnih incidenata ili udara bojnim otrovima, a potom brz prodor oklopno-mehaniziranih snaga vođenih vatrenim valom. To znači brzo spajanje sjeverne i južne grupacije negdje oko Bagdada.

U ovom ratu SAD ima imperativ djelovati svim raspoloživim sredstvima, odlučno i po svaku cijenu rat okončati efikasno i u najkraćem mogućem vremenu. Taj imperativ rezultat je pritiska koji je nastao nepristajanjem svijeta na primjenu ratne opcije, mogućom promjenom raspoloženja javnosti i u samom SAD-u, ali i zato što ratna tehnika u trajnijim ratnim djelovanjima gubi na svojoj efikasnosti. Zbog svega toga, na žalost, treba očekivati da će sam početak rata i njegovo trajanje u tehničko-tehnološkom pogledu biti nešto što se u povijesti ratovanja nikad nije dogodilo.