No vojna intervencija počela je na kraju mnogo užom akcijom, a odluku o tome donio je američki predsjednik George Bush. Glavni koalicijski partner Georgea Busha Tony Blair bio je razmjerno kasno obaviješten o početku vojne intervencije u Iraku. Britanskog premijera probudio je u četvrtak, nešto iza ponoći po londonskom vremenu, telefonski poziv, u kojem mu je rečeno da će napad biti izveden za dva sata. U četvrtak ujutro Blair je sazvao svoje ratno vijeće, a popodne istog dana planiran je odlazak u Bruxelles na sastanak europskih vođa o budućoj rekonstrukciji Iraka. Islamsko vijeće u Londonu osudilo je napad na Irak. Foreign Office je upozorio sve Britance koji putuju bilo gdje u svijetu da budu pojačno oprezni dok traje rat.

Tehnički gledano, objavom rata predsjednik Bush legitimizirao je pokušaj fizičke likvidacije predsjednika Saddama. U ratnom stanju prestaje vrijediti zabrana atentata na strane vođe koju je svojedobno izglasao američki Kongres. Za sada nema neposrednih znakova da je raketiranje i bombradiranje Bagdada označilo početak očekivane opće ofenzive na Irak. No već uoči tog napada znatan dio američkih i britanskih trupa, stacioniranih u Kuvajtu, prešao je u 15 kilometara širok pustinjski pojas demilitarizirane zone između Iraka i Kuvajta, čekajući sada tamo naređenja za daljnju akciju. Te će naredbe stići tek nakon jake zračne ofenzive koja je na pomolu.

Čini se da američke i britanske tajne službe u međuvremenu nastavljaju porukama preko mobitela i interneta nagovarati visoke iračke dužnosnike da ne pružaju otpor vojnoj invaziji. Iračkim vojnim zapovjednicima poslani su apeli da se predaju sa svojim snagama. Britanski i američki avioni ispustili su i dva milijuna letaka na mjesta gdje se nalaze iračke trupe, pozivajući ih da ne ratuju kada počene vojna intervencija.

Jasna Zanić Nardini