Nakon mnogo peripetija, hrvatska Vlada povukla je potez kojim je namjeravala zadovoljiti obje strane: američku, ustupajući joj zračni prostor i omogućivši slijetanje civilnih zrakoplova tijekom vojne akcije u Iraku, te onu francusko-njemačku, osudivši saveznički napad bez izričitog odobrenja Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. Podršku za takvu odluku, donesenu nakon tjedana kolebanja i traženja pravog vanjskopolitičkog oslonca, Vlada je (konačno!) dobila i u raspoloženju hrvatske javnosti. Čak 85 posto građana protivi se američkom napadu na Irak.

Ipak, unatoč brojnim pokušajima, Račanova vlada nije dobila podršku Amerike. Štoviše, dobila je po prstima debelim štapom, koji je nimalo diplomatski zavitlao američki veleposlanik u Hrvatskoj Lawrence Rossin. Duboko razočaran hrvatskom odlukom da se svrsta na "onu stranu" drastično podijeljenog svijeta, nasuprot Americi, Rossin je zaprijetio "ozbiljnim posljedicama", kao i zahlađenjem odnosa na relaciji Zagreb-Washington.

Hrvatska je ipak zauzela stav. Pretpjevši kritike zbog prvobitnog ustupanja zračnog prostora i baza za američke civilne zrakoplove, Vlada je napokon povukla crtu ispod koje ne ide. Napad nije odobren od Vijeća sigurnosti i to je uporište koje Račanu daje pravo da pogleda u oči Americi, kao i Francuskoj.

Ako je vjerovati hrvatskom veleposlaniku u Washingtonu Ivanu Grdešiću, odnosi dviju zemalja nikada nisu bili bolji. Štoviše, Amerika navodno od Hrvatske nikada nije tražila da se opredijeli između podrške EU-u i SAD-u. Samo je, preko riječi veleposlanika Rossina, uputila poruku da je razočarana što je Hrvatska odabrala drugu stranu u sporu, podsjetivši kako će Amerika i njezini saveznici pamtiti tko je prošle noći bio na njihovoj, a tko na suprotnoj strani. U kaubojskoj terminologiji Georgea W. Busha, to bi zvučalo otprilike ovako: "Tko nije s nama, taj je protiv nas."

Amerika smatra da Hrvatska nije s njom. Hrvatska govori drukčije, ali drukčije i definira što se pod tim pojmom podrazumijeva. Prijateljstvo je dvosmjerni odnos, ali ne uključuje sve oblike podrške. Hrvatska živi u Europi, u njoj će ostati, uz Europu je vezana sva njezina budućnost, dok će Amerika - posebno nakon ovoga - vjerojatno težiti određenom izolacionizmu. Američka ulaganja ne mogu se mjeriti s europskim, sigurnosni štit osigurat će Europska unija nakon što Hrvatska postane njezinom članicom, a najvažnije od svega, Hrvatska osjeća da joj nije potrebno pokroviteljstvo najjače svjetske sile. Posebno ne u trenutku kad se ta sila postavlja iznad međunarodnih normi i standarda davno ustanovljenih svjetskih mehanizama.