Cijelo vrijeme od početka iračke krize činilo se da predsjednik HDZ-a Ivo Sanader priprema dragovoljačku bojnu hadezeovaca koju će, na čelu s Branimirom Glavašem i Krešimirom Čosićem, u datom trenutku poslati da zajedno s pripadnicima Prvog ekspedicijskog korpusa američkih marinaca jurišaju na Bagdad. Poznato je da je najčvršće savezništvo ono iskovano u krvi. Ipak, to se nije dogodilo.

Sanader nije čak ni pred veleposlanstvom SAD organizirao skup podrške Donaldu Rumsfeldu na kojem bi u vatrenom govoru podsjetio na sve američke pobjedničke bitke od Gettysburga do naših dana. Nakon Sanaderovog zdvajanja nad odbijanjem nekih europskih država da se pridruže napadu na Sadama Huseina, Slobodana Miloševića i Adolfa Hitlera u jednom liku, šef oporbe je uglavnom zašutio. Odašilje tek preko svojeg glasnogovornika poruke da HDZ ostaje kod svojih stavova o Drugom ratu u Perzijskom zaljevu. Onih koje je Sanader tako pregnantno iznio u Wall Street Journalu.

HDZ se suprostavio saborskoj raspravi o ovoj temi umjesto da je njihovi zastupnici sami iniciraju i pred očima hrvatske i svjetske javnosti ponosno se solidariziraju s američkim ratnim naporima. Zar je moguće da se Sanader pobojao da bi moglo doći do raskola u Klubu HDZ-a jer ima dosta zastupnika koji se oštro suprostavljaju »amerikanizaciji« svoje stranke?

Nažalost, u odjednom samozatajnog Sanadera nije se ugledao predsjednik Stjepan Mesić. Premda je logika stvari upravo to nalagala. Hrvatski je državni vrh jasno objavio kako ne podupire nikakve vojne operacije protiv Iraka ako ih ne autorizira Vijeće sigurnosti UN-a. No, usprkos tome što se jednako opredijelilo i niz drugih država SAD je ostao odlučan i – rat je počeo. Čim su prvi Tomahawci poletjeli prema Sadamovim palačama nastala je sasvim nova situacija. Tu se malo toga više moglo učiniti što je premijer Ivica Račan dobro shvatio.

Mesić je, međutim, opet poželio odigrati važnu ulogu na svjetskoj sceni. Samo ovaj puta kontra SAD. Nakon rušenja WTC-a Mesić je obilazio Europu promovirajući se u lidera antiterorističke koalicije, ali malo je tko pomislio da bi Hrvatska mogla nešto uraditi u borbi protiv Bin Ladena. I Mesićev je trud ostao nezapažen. Stoga je odlučio igrati na drugu kartu. Kakva šutnja, on će Americi reći sve što je ide i steći simpatije kao hrabar vođa jedne male države koji je očitao lekciju oholom Georgu Bushu. Akciju »Iračka sloboda« Mesić je proglasio nelegitimnom i optužio SAD da marginaliziraju UN.

I tako, Sanader se nije dovoljno dokazao i teško da će ga Rossin primiti do kraja svojeg mandata, a nekadašnji američki ljubimac Mesić sigurno to više nije. Okrenuo je leđa državi kojoj se ranije silno htio svidjeti. Otvara li se time prostor možda za čelnika Središnjeg stožera hrvatskih branitelja Mirka Čondića koji je jedini u zemlji promptno javno podupro Amerikance u njihovom pohodu na Irak »jer nužno je spriječiti zlo dok ono ne preraste u svjetske razmjere«. Hoće li SAD u Čondiću vidjeti svojeg čovjeka u Hrvatskoj? Već više od dvije godine taj umirovljeni pukovnik tvrdi da današnja hrvatska vlast ne valja, a sad je, eto, do tog zaključka došao i američki veleposlanik. Čondić se suprostavlja Haškom sudu dok SAD ne priznaju Međunarodni kazneni sud što je još jedna točka mogućeg konsenzusa dviju strana. Treba li opet očekivati predsjedničku predizbornu kampanju u kojoj će potpuni autsajder odnijeti pobjedu?