Ako ne svlada Irak u prvih nekoliko tjedana, Blair riskira ne samo da izgubi vlast nego da možda dovede u pitanje i jedinstvo i opstanak Ujedinjenoga Kraljevstva

Prije otprilike dva mjeseca, britanska je televizija (BBC) objavila dokumentarnu seriju u tri dijela pod naslovom "Pad Miloševića". U jednom od ta tri nova nastavka, britanski premijer Tony Blair i nekadašnji zapovjednik NATO-a američki general Wesley Clark opisuju sastanak koji su imali nakon gotovo dva tjedna intenzivnog bombardiranja Srbije i Crne Gore u proljeće 1999. godine. Prije početka same vojne akcije, svjetski su političari (a i vojni vrh NATO-a) očekivali da rat protiv Miloševića bude kratkotrajan, ne duži od dva ili tri dana. Jugoslavenska vojska i država su, vjerovalo se, nedovoljno jake, a građani nepripremljeni i nemotivirani za duži otpor. Iako akcija nije imala eksplicitnu formalnu podršku UN-a, javno je mnijenje u svim većim zapadnoeuropskim zemljama bilo sklono poduzimanju odlučnije akcije protiv Srbije. S obzirom na tako veliku vojnu premoć NATO-a, izgledalo je potpuno nemogućim da Srbi pruže imalo značajniji otpor.

Međutim, dogodilo se drukčije. Vještim trikovima (podmetanjem maketa tenkova umjesto pravih tenkova, te brzim manevriranjem), jugoslavenska je vojska uspjela izbjeći teške gubitke u prvim danima bombardiranja. Rat je, bar privremeno, ujedinio Srbiju oko Miloševića, pa je (kratkoročno) ojačao, a ne oslabio njegovu poziciju. Na drugoj strani, u samoj političkoj strukturi NATO-a, pojavile su se nesuglasice o dopuštenim i nedopuštenim ciljevima bombardiranja. Francuska se, otkrilo se u tom dokumentarcu, počela protiviti bombardiranju civilnih ciljeva (mostova, državnih zgrada...), pa je NATO-ovim pilotima preostajalo samo da gađaju jedne te iste ciljeve, koji su već bili uništeni. Val izbjeglica stvorio je dodatni pritisak na javno mnijenje u zapadnoj Europi, Rusiji i Americi, te "neočekivane" probleme susjednim zemljama. Bombardiranje kineskoga veleposlanstva razbjesnilo je Kinu i Rusiju. Akcija, za koju se očekivalo da će za nekoliko dana slomiti jugoslavenskog predsjednika Miloševića, potkraj svog drugog tjedna ušla je u političku krizu.

U toj situaciji održao se susret britanskog premijera Blaira i američkoga generala Clarka. Odbijajući čaj ili kavu, Blair je gotovo s vrata zabrinuto i polubijesno upitao Clarka: "Slušajte, možete li mi jamčiti da ćemo mi ovaj rat dobiti?" Clark je odgovorio potvrdno, ali je tražio dodatne ovlasti i najavio moguću nužnost kopnene invazije. Blair je potom nastavio: "Jer, ako se slučajno nešto dogodi pa taj rat ne dobijemo, morate znati da je svaka — ponavljam, svaka — zapadnoeuropska vlada pred padom, i da će nastati potpuni kaos." Rat je potom nastavljen svom žestinom, a tek nakon više od 80 dana bombardiranja, bio je okončan na način koji nije imao ni jasnog pobjednika ni jasnog gubitnika. Milošević je ostao na vlasti, Kosovo je ostalo dio jugoslavenskoga teritorija, a ruske postrojbe krenule su prve u pokrajinu. Rusija je tad, na neki način, spasila obraz NATO-u.

Taj razgovor između Blaira i Clarka daje nam neku pouku o tome kako bi mogao izgledati sadašnji rat protiv Iraka. Jednom kad uđu u rat, velike sile jednostavno ne mogu dopustiti da ga izgube. Nesigurni za svoju budućnost i uplašeni za svoju vlast, političari u ratu u pravilu postaju radikalniji od generala. Oni gotovo panično traže pobjedu po svaku cijenu. Ako je 1999. bio pripravan riskirati tako mnogo, onda je danas Tony Blair spreman riskirati još puno više. Bude li trebalo (tj. bude li se Irak branio bar donekle slično Jugoslaviji), napadači neće oklijevati da upotrijebe sve oružje koje imaju na raspolaganju da bi skršili otpor. Kao što je prije neki dan rekao američki predsjednik George Bush, nikakav drugi rezultat osim pobjede ne dolazi u obzir. Njegovo upozorenje da će rat koji slijedi biti gori od bilo kojeg dosad poznatog, ostavlja prostora i za pitanje: je li on spreman upotrijebiti i sredstva masovnog uništavanja ako stvari krenu za njega nepovoljnim smjerom?

Blair je na kocku stavio svoju političku budućnost, ali i više od toga: budućnost same Britanije, i to ne samo u međunarodnim odnosima nego i unutar zemlje. Skori izbori u Škotskoj (u svibnju) mogli bi biti prva prilika da se iskaže protest protiv njegove vlade i stranke. Ako se dogodi da u Škotskoj pobijede škotski nacionalisti, jedinstvo i opstanak samog Ujedinjenog Kraljevstva mogli bi doći u pitanje. Za britanskog je premijera ovaj rat, dakle, doista pitanje vlasti: ili će brzom i neumoljivom silom razbiti vlast i zemlju Saddama Husseina, ili će doći u pitanje njegova vlast, a možda i zemlja.