Teško topništvo, u pozadini velika rata, odjekuje i na hrvatskoj političkoj sceni. Jesu li Ivica Račan i Stipe Mesić - dvojac koji, uz svoje suradnike naravno, ponajviše kreira hrvatsku unutarnju i vanjsku politiku - dobro manevrirali u danima uoči rata koji će definitivno izmijeniti svjetsku politiku. Između Scila i Haridba, jastrebova i mirotvoraca, stare Europe i novog svjetskog poretka, međunarodnog prava i poljuljanog UN-a, nije bilo lako držati ni kormilo male Hrvatske.

I mi, koji tako zagriženo uvijek najviše volimo lupiti po svojima, bili lijevo ili desno, moramo ovaj put ustvrditi da je, uz sva početna lutanja, hrvatska politika pokazala da može biti i jasna i odlučna, svidjelo se to nekom ili ne. Hrvatski predsjednik, kojem se tako često zamjera da voli solirati kada to ne treba, ovaj je put bio fantastično jasan. Ako je njegov prethodnik volio upotrebljavati riječ »povijesno«, Mesićev istup daje elemente da to i bude, jer se kao čelni čovjek male zemlje - koja još uvijek gradi identitet u Europi bez granica - opredijelio za opciju kojoj pripada budućnost.

I Vlada, koja s toliko muke donosi odluku o prodaji kakve seoske tvornice, bila je ovaj put usuglašena, precizno jasna.

Znači li to pogoršanje hrvatsko-američkih odnosa. Ne! Odakle uopće takvo razmišljanje. Pa zar, ponovimo ono mala, Hrvatska nema pravo na svoj principijelan stav. Pa tko uopće spori potrebu borbe protiv terorizma i da je Saddam krvavi diktator. Ali, međunarodno pravo traži proceduru, usuglašavanje i poštivanje mišljenja i onih koji nemaju razarače, rakete i ubojite bombe. Budući događaji će pokazati da je lakše ići u rat nego dočekati mir. Vojnici koji gledaju samo naprijed često imaju i lakši zadatak od političara koji moraju gledati i naprijed, ali i unatrag.

Mesić i Račan neće se trebati stidjeti tog pogleda.