Otvaranju debate najviše se protivi HDZ. Razlozi su sasvim jasni. Ta je stranka zauzela sasvim proamerički gard, Sanader se apsolutnim povlađivanjem dosad nedostupnom mu Washigtonu nastoji preporučiti kao jedina prava uzdanica u Hrvatskoj. Taktika nije ostala bez odjeka. Američki ambasador Rossin hrvatskoj vladi dijeli pljuske, tvrdi da ga je jako razočarala, ali se zato, kako sam kaže, divi i potpuno je impresioniran Sanaderovim razumijevanjem i potporom Sjedinjenim Državama. Ali HDZ-ovo udvaranje Americi u impresivnom je raskoraku s većinskim stavom hrvatske javnosti, koja se oštro protivi Bushovoj invaziji na Irak. Sanaderu je stoga javno elaboriranje te teme jako nezgodno. Dobro je imati američku pomoć, ali ishod izbora ipak se odlučuje u Hrvatskoj. Rossin, doduše, tvrdi da mišljenje hrvatskih građana nije važno, ali Sanader zna da mu bez njih ipak nema vlasti.

Mnogo je nejasnije zašto se otvaranju saborske rasprave o iračkoj krizi protivi i šefica HNS-a. Osim ako nije riječ o izrazu, u posljednje vrijeme u nekim medijima učestalog, stava da moćnu i gnjevnu Ameriku ne treba ljutiti. Da su načela u politici dobra, ali da ni s njima nije baš pretjerivati ni paradirati. Pitanje je moguće i šire formulirati: treba li se hrvatska vanjska politika rukovoditi samo pragmatičnim potrebama ili bi se i neki principi morali podrazumijevati. Zanimljivo je da samozatajnost, čak povlačenje u mišju rupu najčešće zagovaraju upravo oni koji se vole busati u nacionalnu grud. Kažu: što ima da se izliječemo kad nas nitko ništa ne pita, kad ni o čemu ne odlučujemo, kad smo sitni i nevažni? Preporučuju flaster na usta, šutnju, dakako hrvatsku.

Kad se veliki tuku, malima je mjesto pod stolom – tvrde jedni, podsjećajući da je rečena preporuka povijesno ovjerena, da su joj autori među najvećim sinovima hrvatskog naroda. Suprotan je stav da se baš nejaki moraju zalagati za principe, da je upravo njima najviše inzistirati na međunarodnom pravnom poretku. Jer za razliku od velikih, koji imaju razne mogućnosti, mali moraju odlučiti hoće li biti podrepaši, pa će se uvijek nekome uvlačiti, ili će graditi vlastiti autoritet. Sada su, primjerice, u zagrljaj velikome Bushu prve pohitale neke istočnoeuropske zemlje, koje su svojedobno najdublje plazile pred kremaljskim gospodarima. Tako je Bugarska svojedobno vapila da bude proglašena jednom od sovjetskih republika, danas ima sličan odnos prema Washingtonu. Da su malo bliže, možda bi tražila da se priključi Sjedinjenim Državama. Hrvatska ima tradiciju koja može biti osnova za mnogo dostojanstveniju poziciju u međunarodnoj zajednici. Stavovi zauzeti u vezi američkog napada na Irak hrvatskoj vlasti idu u red najboljih i najprincipijelnijih poteza.