Vjesnik: 22. 03. 2003.

Irak naš predizborni

Sanader je demonstrativnim svrstavanjem uz Busha i Blaira pokazao da je za uspjeh na hrvatskim izborima još važna podrška izvana te da HDZ još nije ishodio podršku EU-a. Iako je upravo članstvo u EU jedan od ciljeva koji podržava većina hrvatskih građana. To je, pak, Račanovu koaliciju nagnalo da se prikloni Bruxellesu, Parizu i Berlinu, a ne Washingtonu i Londonu

SANJA KAPETANIĆ

Satelitsku sliku Bagdada prepoznajem brže i lakše nego snimku Zagreba iz zraka. Snimku aviona kojeg katapultiraju s nosača vidjela sam barem 47 puta. Već mi se čini da bih s pilotom mogla razgovarati »na ti«. Uskoro ću znati više imena američkih nego hrvatskih generala. Htjela-ne htjela, popamtila sam stotine informacija o turbo-super-pametnim bombama i projektilima. Znam sve o nestašici hrane u Bagdadu.

I znam da pojma nemam o tome što se u Iraku stvarno događa. Iako jako dobro znam što je rat.

Jesen i zimu 1991. proživjela sam uglavnom u istočnoj Slavoniji, od Vukovara do Laslova, od Osijeka do Vinkovaca. U opkoljenom Dubrovniku sam naučila koliko je lakše živjeti bez struje nego bez vode. Doživjela sam da ljudi pokraj mene padaju pokošeni mecima. Puzala sam po blatu. Panično vozila u »rikverc« pod snajperskom paljbom. Vidjela sam tijela raskomadana šrapnelima.

U Domovinskom ratu vidjela sam i kako rade neka od proslavljenih novinarskih imena velikih tv-postaja. Uglavnom ih nije bilo tamo gdje je bilo uistinu »gusto«. Iz svojih baza - na sigurnoj udaljenosti od prvih linija - došli bi, na primjer, u Osijek na dva-tri sata. Snimili bi kraći intervju, našli pogodno mjesto za »dramatično« javljanje uživo i zbrisali glavom bez obzira. Ponekad se od njih moglo čuti i da im šefovi ne dopuštaju da se dulje zadrže u zonama velikog rizika jer su osigurani na goleme iznose.

I zato unaprijed znam da nema nekog velikog smisla danonoćno pratiti izvješća s ratišta. To su izvješća filtrirana dozvolama (koje izdaju Amerikanci ili Iračani, svejedno). Nisu sva izvješća baš takva, ali ona proizvedena u velikim medijskim kućama u pravilu jesu.

A veliki i bogati diktiraju i cijene na tržištu »ratnih« informacija. Njihovi producenti na teren odlaze s, doslovce, kovčezima novca s kojim plaćaju informacije, vodiče, veze, propusnice... Riječ je o iznosima koje ne mogu plaćati manji mediji, pa čak ni nacionalne televizije manjih zemalja. I tako su iz trke za najkvalitetnijim informacijama s terena izbačeni svi koji nisu veliki i bogati. A veliki su i bogati jer »informacijama« opskrbljuju cijeli svijet. Pa su baš zbog toga i prvi na popisima onih koji se pripuštaju u stožere, na nosače zrakoplova, i sva ona silno fotogenična mjesta koja ćemo upoznati ovih dana. I svi su veliki zadovoljni. Veliki ratnici jer su uspjeli svijet prezasititi informacijama po svojoj mjeri. Veliki mediji jer ih nitko ne može ugroziti u tom velikom biznisu informiranja svijeta.

Da bi stvar bila gora, prosječni hrvatski građanin ne može sa sigurnošću reći ni zašto je taj rat uopće pokrenut. Iako smo se proteklih tjedana naslušali inozemnih i domaćih argumenata za i protiv ratnog obračuna sa Saddamom.

Protiv ratne intervencije bez blagoslova UN-a izjasnile su se sve značajnije hrvatske stranke osim HDZ-a. Američki veleposlanik Rossin je Sanadera zbog toga razdragano pohvalio, a ostatku Hrvatske najavio kaznu. Što je, pak, glasnogovornika HDZ-a nagnalo da ustvrdi kako je Rossinova izjava dokaz vjerodostojnosti i ugleda HDZ-a u svijetu i nedosljednosti vanjske politike Račanove koalicije.

Kao da je svijet samo Bushova Amerika. Kao da smo svi mi potpuno zaboravili prekonoćni obrat stava HDZ-ovih zastupnika u saborskoj raspravi o slanju hrvatskih vojnika u Afganistan pod patronatom UN-a. Sanader je, istina, oštro opovrgnuo tvrdnje da je HDZ glasao »za« tek nakon što je od Amerikanaca »dobio po prstima«. Ali malo je tko od upućenih u zbivanja na Markovu trgu u to povjerovao nakon svega što je samo dan ranije čuo od tih istih hadezeovaca.

Zašto je Sanaderu i HDZ-u odjednom toliko stalo do američkih pohvala, unatoč pretežitom protivljenju hrvatske javnosti Bushovu ratu u Iraku? Zašto je HDZ odlučio baš na pitanju rata u Iraku tako demonstrativno stati uz Busha i Blaira, a protiv ostatka Europske unije?

Ima li to možda ipak više veze sa skorim hrvatskim izborima nego istinom o ratu u Iraku? Ima.

Ali ne zato što je Sanader toliko naivan da vjeruje da se na iračkom ratu dobivaju glasovi hrvatskih birača. Ili zato što najveća opozicijska stranka jednostavno mora biti protiv svakog poteza stranaka na vlasti.

Sanader je, naime, demonstrativnim svrstavanjem uz Bushovu Ameriku pokazao da vjeruje kako je za uspjeh na hrvatskim izborima još važna, a možda čak i presudna, podrška izvana. Posredno je pokazao da u tom poslu HDZ još nije ishodio podršku EU-a. Iako je upravo članstvo u EU jedan od ciljeva državne politike koji podržava golema većina hrvatskih građana. To je, pak, Račanovu koaliciju očito nagnalo da se prikloni Bruxellesu, Parizu i Berlinu, a ne Washingtonu i Londonu.

I tu je priči, zasad, kraj. Istinu o ratu u Iraku i detaljima koketiranja hrvatskih političara s ovom ili onom svjetskom opcijom doznat ćemo za nekoliko desetljeća, kada se otvore vojni i obavještajni arhivi te objave memoari glavnih aktera.