Slobodna Dalmacija: 22. 03. 2003.
POVIJEST AMERIČKO-HRVATSKIH ODNOSA BITNO SU ODREDILI OTAC I SIN
Od Busha do Busha
Jedini princip američke vanjske politike je da nikada nije principijelna. Do srži je pragmatična i gotovo u pravilu posao ostavlja nedovršenim. I naravno, često se odriče svojih saveznika
Piše: Tomislav KLAUŠKI
Jedini princip američke vanjske politike leži u pravilu da nikad nije principijelna. Nikad nije dugoročna, do srži je pragmatična i gotovo u pravilu posao ostavlja nedovršenim. I naravno, vrlo često odriče se svojih saveznika. Upravo to kolebanje proteklog desetljeća najbolje se osjetilo u ovoj regiji.
Najnovije prijetnje američkog veleposlanika Lawrencea Rossina Hrvatskoj zbog njezine odluke da ne podrži američki napad na Irak bez izričitog mandata Ujedinjenih naroda pobudile su u hrvatskoj javnosti neugodne asocijacije na vrijeme sa samih početaka hrvatske borbe za neovisnost.
James Baker, državni tajnik u vrijeme administracije Georgea Busha, podržao je opstanak Jugoslavije, poručujući potiho Veljku Kadijeviću da državni udar izvrši tiho, brzo i efikasno. Naravno, Amerika je to opet učinila isključivo iz pragmatičnih razloga, jer u vrijeme okončanja hladnog rata
jednostavno nije željela krizno žarište u Europi. Kad je to propalo, Amerika je promijenila odnos prema ovim prostorima.Priznala je hrvatsku samostalnost, zauzela se za njezino međunarodno priznanje u avnojskim granicama, dok je žmireći na jedno oko puštala uvoz naoružanja i vojne opreme u Hrvatsku.
Kad se rat preselio u Bosnu, a Hrvati zaratili s Bošnjacima, novi predsjednik Bill Clinton vatrogasnim je mjerama inicirao potpisivanje washingtonskog sporazuma. Njime je ponovno formirana koalicija u ratu protiv Radovana Karadžića, koja je poslije dovela i do daytonskog sporazuma.
Srpska ofenziva na Bihać 1995. godine koja je potjerala tisuće izbjeglica prema Hrvatskoj bila je dobar izgovor hrvatskim vlastima da napokon pokrenu oslobodilačku operaciju Oluja. Pripremana uz pomoć američkih vojnih stručnjaka iz agencije MPRI, Oluja je u četiri dana eliminirala Srpsku krajinu u Hrvatskoj, a onda se u vojnom zamahu usmjerila i prema Banjoj Luci. Amerika je, međutim, zaustavila napredovanje hrvatsko-bošnjačkih snaga nepunih dvadeset kilometara od toga grada, zabrinuta zbog novog vala od nekoliko stotina tisuća srpskih izbjeglica.
Svejedno, Clinton je u toj pobjedničkoj operaciji dobio adut za potpisivanje pax Americana u Daytonu, mira koji je opet donio polovična rješenja i nezadovoljstvo svih strana u Bosni.
Hrvatski zločini nakon Oluje opet su navukli bijes Amerike, zbog čega se zauzela za osnivanje Međunarodnog suda za ratne zločine u Haagu. Od toga trenutka počeo je snažan pritisak na Tuđmanov režim za izručenjem bosanskih Hrvata. Amerika je s jedne strane ucjenjivala, a s druge kupovala unosne poslove poput gradnje autocesta i termoelektrana. Zauzvrat, Tuđman je tražio sitnice, poput posjeta Bijeloj kući.
No, nekoliko godina poslije, slanjem veleposlanika Williama Montgomeryja u Zagreb, Clinton je ondašnjoj vlasti dao jasnu poruku da je njezino vrijeme prošlo. Amerika je sve karte uložila na ondašnju opoziciju predvođenu Ivicom Račanom. Tuđman je umro, a na izborima je američki posložena koalicija odnijela pobjedu.
Nakon Tuđmanova, uskoro je došlo vrijeme i za rušenje Miloševićeva režima. Budući da bjesomučno bombardiranje Srbije nije srušilo balkanskog krvnika, državna tajnica Madeleine Albright shvatila je sukob osobno: zavjetovala se da će srušiti Miloševića. Milijunima dolara financirala je pokret Otpor i izbornu kampanju DOS-a i Vojislava Koštunice, što je dovelo najprije do političke, a zatim i fizičke smjene Miloševića. Amerika je, nažalost, Đinđića i društvo ostavila da se sami obračunaju s kriminalnim i objavještajnim naslijeđem Miloševićeva režima.
Konačno, ljubav Hrvatske i Amerike opet je pukla na pitanju Iraka. Račanova Vlada najprije je potpisala pismo vilniuske skupine koja je podržala američku politiku prema Iraku, da bi u samo nekoliko tjedana okrenula ploču i osudila napad bez izričitog mandata UN-a. Za takav potez Hrvatskoj je veleposlanik Rossin zaprijetio ozbiljnim posljedicama. Nekada srdačni odnosi dviju zemalja ponovno su zahlađeni, što samo svjedoči da su jedini principi američke vanjske politike, najjače svjetske sile, isključivo pragmatizam u ostvarenju kratkoročnih ciljeva. Njima ostale zemlje moraju podrediti sve, od dostojanstva do suvereniteta, jer bi se u suprotnom mogle naći u nemilosti. Do iduće prilike.