Što se tiče procjena o kaznama optuženima za ratni zločin, zakonske su odredbe vrlo jasne, dokazni je postupak bio iznimno temeljit, saslušano je 150 svjedoka, ispisano više od deset tisuća stranica sudskog spisa, a dokazi su se izvodili u savršenome miru, iza zaključanih vrata sudnice iz koje su i zbog najmanjeg nemira udaljavani posjetitelji i novinari, odvjetnici kažnjavani novčanim kaznama, a svjedoci uhvaćeni u laži procesuirani zbog davanja lažnog iskaza. Stvoreni su tako osnovni, reklo bi se laboratorijski uvjeti za praćenje postupka bez ometanja, prijetnji i straha. Stotine sati praćenja postupka, od istražne faze započete prije dvije i pol godine do danas, donijele su hrvatskoj javnosti veliku količinu informacija, podataka, mišljenja i stavova o ličkoj jeseni 1991. godine, kao i čvrstu podlogu za donošenje zaključaka i ocjena.

Svatko koga je taj slučaj zanimao vrlo vjerojatno sada, na kraju postupka, nema isto mišljenje kao što ga je imao na početku. Oni koji su mislili da se nepravedno sudi braniteljima i herojima Domovinskog rata, nisu mogli prečuti priču o tome kako su nečiji roditelji, braća, sestre ili prijatelji odvedeni iz svojih kuća, s radnog mjesta ili s ulice, i potom pogubljeni bez suđenja, presude i dokazane krivice. Mogli su pokušati umjesto imena neke od žrtava, a bilo je među njima i muškaraca i žena, i civila i vojnika, i Srba i Hrvata, zamisliti ime neke njima bliske i drage osobe, pa onda slušati kazivanja o tome kako su se žrtve ponašale u vrijeme dok su očekivale likvidaciju, kakve su se strahote zbivale na stratištu i, kasnije, s njihovim tijelima.

Oni drugi, potpuno uvjereni da su optuženici hladnokrvni ubojice koji su jedva dočekali ratni kaos da bi iživjeli svoje patološke porive, morali su čuti kako se živjelo u Gospiću prve ratne jeseni, koliko su straha i užasavajućeg osjećaja nemoći proživljavali ljudi koji su se preko noći pretvorili u vojnike s oružjem, spremne po svaku cijenu obraniti sebe, svoje obitelji i domove, pa onda i čitavu zemlju. Da nije bilo rata, oni danas ne bi bili optuženici nego činovnici, radnici, umirovljenici... Između tih dviju krajnosti smještan je cijeli niz pomiješanih osjećaja čije je promišljanje i proživljavanje moralo, čini se, donijeti barem zrnce zrelosti svakoj dobronamjernoj osobi.