U Frankfurtu su se okupljali Kurdi, u Berlinu antiglobalisti, na području Gaze slavio se Hamas, burno je bilo u Latinskoj Americi, Australiji, Aziji, Europi, samom SAD-u... Za nebogog američkog policijskog narednika u San Franciscu su demonstrirali »komunisti i anarhisti«, jer valjda svaki poštovanja vrijedan vrli muž i žena na kugli zemaljskoj moraju pljeskati ratu i stajati kuš kada moćnici progovaraju. Bit će da ipak nije tako. Riječ je o najmasovnijim i najrasprostranjenijim prosvjedima do sada.

Istina, kada se gleda karta prosvjeda i zaviri u pozadinu skupova s pripadajućom analizom sadržaja poruka i parola, sve ne izgleda tako skladno i jedinstveno. Dvije stvari posebno upadaju u oči. U islamskom svijetu i svijetu nemoćnih ali ne i nevažnih nacija u prvom je planu antiamerikanizam, dok prosvjednici iz razvijenog svijeta sve jasnije demonstriraju svijest da je trenutno stanje onoga što se zove novi svjetski poredak neodrživo. I drugo, još uvijek je velika napetost između onoga što bi ljudi željeli da politika jest i načina na koji se ponašaju političari, pa i u onim zemljama koje se protive ratu, odnosno ne žele se uključiti u vojni napad na Irak. Točnije, bez obzira koliko na prvi pogled izgleda da se politička elita u, primjerice, Francuskoj i Njemačkoj, slaže sa svojim građanima u protivljenju rata, pitanje je da li je njen stav doista izraz principijelnosti i moralnosti ili tek izražavanje interesa suprotnih onim američke administracije.

Jer, tek pravi odgovor na to pitanje može dovesti do potrage za odgovorom na pitanje je li rat u Iraku jedan od posljednjih, nakon kojeg će se stvari u svijetu početi stubokom mijenjati, ili tek nastavak niza ratova koje će diktirati Amerikanci a ostali moćnici se s tim slagati ili ne, zavisno od svojih vlastitih interesa. Na vagi je važno pitanje. Hoće li netko, i tko, presjeći gordijski čvor postojećeg svjetskog poretka (UN to defeinitivno više ne može) i dovesti do redefiniranja trenutnih odnosa, ili ćemo na ovom, sve manjem, svijetu nastaviti kliziti iz rata u rat dok se svi zajedno ne rasprsnemo pod teretom silnog nuklearnog, kemijskog, biološkog i inog »konvencionalnog i nekonvencionalnog« naoružanja.

Za sada se čini, svim prosvjedima usprkos, da se u mnogim državama svijeta licemjerno protivi ratu (sve se svodi na načelno opiranje ubijanju ljudi), a da prevelike snage za iskorak u novi svjetski poredak još uvijek, nažalost, nema. Da, kaže većina u razvijenom svijetu i posebno onome koji bi to želio postati, ne želimo rat, ali bi bili sretni da ostanemo ili postanemo dio razvijenih. Tako misli većina u Francuskoj, Italiji, ali i u Hrvatskoj ili Češkoj. Koga briga što se zbiva u suptropskoj Africi koja je odavna otpisana i isključena iz svakog koncepta razvoja, koga briga što se zbiva na »marginama« svijeta, u njegovim tropskim ili pustinjskim zabitima. Jesmo, dakle, protiv rata, ali želimo ostati ili postati članovi kluba povlaštenih.

No, u tome i jest kvaka. Rat u Iraku će kad-tad prestati, ali što poslije njega? Možemo li osmisliti svijet u kojem će se problemi rješavati na drukčiji način, u kojem će ne samo građani SAD, kako tvrdi Noam Chomsky, nego i ostali moći oblikovati budućnost i spriječiti kataklizmični kraj čovječanstva kamo vodi upotreba sile i ratovanje najsuvremenijom tehnologijom? Mogu li nas prosvjedi šitom svijeta trgnuti da se ideji antiglobalizma da konstruktivan i dugoročno poželjan sadržaj u kojoj će participirati svi bez obzira na to imaju li naftu i važan geostrateški položaj ili ne, i mogu li se razlike u zahtjevima demonstranata zavisno s kog kraja svijeta dolazili premostiti kako bi političari dobili jednoznačnu poruku? Doista, što poslije ovog rata – kakva je budućnost čovječanstva?