Otkako je prije nekoliko dana započeo toliko očekivani američki napad na Irak, svijet, pa tako i Hrvatska, vrte se isključivo oko toga. Rat, za kojega se već sada može naslutiti da neće biti ni kratak ni lak kao što je prepotentno očekivala Busheva administracija, zacijelo će promijeniti globalne odnose u svijetu. Jasno je da će se to odraziti i na Hrvatsku, u kojoj se također vijesti prate 24 sata, računaju se posljedice koje će iračka kriza donijeti, građani strahuju od nestašice goriva, ali i povećanja njegove cijene...

I u Hrvatskoj se zbog Iraka još jednom dogodio nesporazum na liniji Pantovčak-Banski dvori. Predsjednik Mesić s jedne strane, a premijer Račan i Vlada s druge, svojim su oprečnim izjavama o iračkoj krizi po tko zna koji put pokazali smetnje na vezama i šumove u komunikacijskom kanalu. Dok je Vlada »vrludala« u svojim stajalištima o Iraku, čega su svjesni i oni sami (potpis Vilniuske skupine, davanje potpore SAD-u, a potom zamjetno distanciranje od Amerikanaca!), Mesić je, ruku na srce, od početka izbijanja krize stalno govorio jedno te isto. On se najprije pozvao na obraćanje pape Ivana Pavla II., koji je apelirao da se mirno riješi sukob, ustvrdivši da bi intervenciju u Iraku trebalo podržati jedino ako je odobri Vijeće sigurnosti UN-a. Iz Vlade takve izjave nisu dolazile, ali je Račan kazao da se Mesić prije svoje izjave o Iraku nije konzultirao s Vladom.

I baš kad su se znatiželjni mediji ponadali da su Mesić i Račan opet u zavadi, ovaj put zbog Iraka, Mesić se potrudio i spustio loptu, potvrđujući da Račan i on zastupaju jednaka stajališta, samo se razlikuju u retorici. No, pažljivi su promatrači ipak mogli vidjeti značajnu razliku, jer Mesić je od početka bio vrlo suzdržan u tome što bi to Hrvatska trebala učiniti u vezi s Irakom.

Već se oglasila ministrica turizma, koja skeptično poručuje da je zbog rata u Iraku upitna turistička predsezona koja je upravo pred vratima. Turističke rezervacije za Hrvatsku su stopirane, jer turisti u ovom trenutku ne žele riskirati putujući zrakoplovima ili uopće napuštajući svoje domove. Rat u Iraku uistinu nije mogao početi u gori trenutak za Hrvatsku, jer je od sezone očekivalo 4,4 milijarde dolara! Hrvatska se ipak počela pripremati za (kratkoročne ili dugoročne, još se ne zna) posljedice iračkog rata.

I upravo kad je Račanova vlada zauzela rezerviran stav prema ratu, stigla je pljuska od američkog veleposlanika Lawrenca Rossina u Hrvatskoj, koji je sasuo salvu kritika na Račana i ekipu. Ovaj put je Rossin, koji je ipak samo činovnik američke administracije, debelo iskočio iz nepisanih pravila diplomatske komunikacije. Dapače, u njegovim se riječima dala iščitati i prijetnja hrvatskoj vladi jer se distancirala od SAD-a.

Amerikanci su ipak pretjerali u svojim ucjenama tipa »ako niste za nas, onda ste protiv nas«. Rossin je izgovorio teške riječi koje kao pristojan diplomat ne bi smio. Hrvatska, naime, nije nekakva kolonija u zabiti koja bi trebala dopustiti da neki administrativac, pa predstavljao on i najmoćniju svjetsku velesilu, može lupati pljuske kako se sjeti!

Ali, zato u HDZ-u i dalje vlada slavljeničko raspoloženje. Nakon što su ankete pokazale rast rejtinga stranke nakon nedavne pobjede na lokalnim izborima u Virovitici, hadezeovcima su krila dodatno porasla nakon što ih je Rossin na sva zvona ishvalio zbog njihove potpore Americi za udar na Irak. Ne samo da se Rossin, kako je sam rekao, »divi« Sanaderu nego je čak i »impresioniran« kako se HDZ-ov šef dobro razumije u iračku problematiku i nužnost američke intervencije.

Iako u dijelu samog HDZ-a vlada veliko nezadovoljstvo zbog Sanaderove bezuvjetne potpore Amerikancima, jer se dio »originalnih« HDZ-ovaca, još odanih pokojnom predsjedniku Tuđmanu, protivi »amerikanizaciji« stranke, nezadovoljstvo se gura pod tepih. Sanader se ne uzrujava, jer će ionako sve potencijalne nezadovoljnike, nakon »prijateljske« kritike, ne bude li moglo drukčije, staviti pred Časni sud stranke. A zna se što nakon toga slijedi svima koji su se drznuli suprotstaviti mišljenju stranačkog vrha.