Opet su u modi crne vrane koje će pojesti Ivicu i Stipana i splet »pučkih« pjesama i parola koje nas iznova podsjećaju na to da postojimo »mi«, nedodirljivi i uvijek u pravu, i »oni«, koji su krivi za sve. Opet su u modi barikade na cestama i iskazivanje javnog bijesa. Nepravomoćna presuda Tihomiru Oreškoviću, Mirku Norcu i Milanu Grandiću još je jednom poslužila za obnavljanje političkih antagonizama, ali i dovođenja u pitanje čitave institucije kao što je sud.

Obrazloženje presude sutkinje Ike Šarić napisano je pravno decentno, argumentirano, s pijetetom prema žrtvama te utvrđivanjem otegotnih kao i uvažavanjem olakotnih okolnosti za osuđene, ukratko, bez bilo kakve verbalne ekvilibristike koja bi od suđenja i presude kanila praviti cirkus na sramotu pravne struke. Ni presude nisu drakonske, kako ih je komentirao odvjetnik Željko Olujić, »smjestivši« se, shodno hrvatskom zakonodavstvu, na pola puta između maksimalnih i minimalnih za djela koja su se osuđenicima stavljala na teret. Za takvu vrstu zločina, primjerice, Haški tribunal bi sigurno odredio veće kazne.

Politika, međutim, očito ne diže ruke od slučaja Gospićke skupine. Na protestu pred Sudom u Rijeci okupili su se načelnici i gradonačelnici sedam jedinica lokalne samouprave iz Sinjske krajine, kao i saborski zastupnici Joško Kontić i Željko Glavan. Oglasili su se i čelnici političkih stranaka. Oni koji se ne mire s presudom pripisuju je »pritisku Haškog suda« (HSP) ili su uvjereni u pogrešnu odluku koju će Vrhovni sud »sigurno« poništiti i tako provesti »pravdu i istinu«.

Među ovim potonjima svakako se izdvaja čelnik HDZ-a Ivo Sanader, kojemu nitko ne može osporiti žaljenje zbog presude i izražavanje nade da general Norac i ostali osuđeni nisu krivi te uvjerenje da će »nepravda biti ispravljena« (o suosjećanju prema žrtvama, međutim, nema riječi), jer u naslagama njegove izjave stoji i nipodaštavanje Suda i ponovno zamagljivanje bitnih stvari oko procesuiranja ratnih zločina. Jer, predsjednik vodeće opozicijske stranke, koja se nada koliko sutra ponovno preuzeti vlast i odvesti nas u suvremenu i demokratsku Europu, praktički iz činjenice da su general Norac i ostali osuđeni sudjelovali u obrani Hrvatske izvodi zaključak da ne mogu biti krivi. Ono što je i za sutkinju Iku Šarić u obrazloženju presude jasno poput dana, da sudjelovanje u obrambenom ratu nikoga ne amnestira od zločina, za Sanadera je i dalje nepojmljivo.

Dok god naša politička klasa nije u stanju postići konsenzus oko tretiranja ratnih zločina i individualiziranja krivnje te prestati huškati na sudstvo, svi će nam putovi u Europu biti zakrčeni. Zato valja pravosuđe pustiti da i u Gospićkom slučaju obavi svoj posao do kraja, nakon vjerojatne žalbe na redu je Vrhovni sud, bez političkih manipulacija i demagogije radi interesa pojedinih ljudi i skupina.