Napad na Irak, neautoriziran od Vijeća sigurnosti UN-a, početak je kraja sustava međunarodnih odnosa kakav danas poznajemo, a i Ujedinjeni narodi i njegove organizacije i institucije (od Agencije za atomsku energiju do Vijeća sigurnosti) naočigled gube legitimitet. Cinici su uvijek govorili kako međunarodno pravo zapravo ne postoji jer ne postoji legitimni monopol nad represijom kojom bi se odredbe međunarodnoga prava provodile. Ti su cinici govorili kako je rat prirodno stanje odnosa među državama, a da međunarodno pravo nastupa tek kad se među državama uspostavi konsenzus da je objema stranama daljnje ratovanje nepotrebno.

Sustav, stvoren u Europi krajem prošlog stoljeća, što se izgrađivao kroz europske zajednice i doveo do stvaranja unije prijateljskih zemalja s kompatibilnim političkim sustavima, zasnovan na starom kršćanskom načelu supsidijarnosti (dakle, da se problem rješava na onoj razini na kojoj ga je najlakše riješiti), doveo je u pitanje ovakvo cinično definiranje međunarodnoga prava, a procesi u okviru KESS-a/OESS-a i snaženje ideja o zaštiti ljudskih prava, važnosti civilnoga društva i načela vladavine prava širili su taj koncept rješavanja međunarodnih problema i izvan europskoga konteksta.

Odluka Bushove administracije da preventivnim ratom pokuša ostvariti poziciju monopolske međunarodne sile koja zadržava pravo na intervenciju kad procijeni da neka država ugrožava međunarodni poredak, a da za tu represiju ne traži legitimaciju u okvirima što ih zadaje Povelja UN-a, kraj je jednog razdoblja međunarodnih odnosa, onoga u kome je bila moguća izgradnja kompatibilnih demokratskih poredaka koji se međusobno povezuju. Kriza međunarodnih odnosa bez sumnje će imati golem utjecaj na budući razvoj Europske unije koja se našla na ozbiljnoj prekretnici, jer iduće godine Uniji od 15 zemalja pristupa 10 novih članica, dakle Unija mora stvoriti nove mehanizme upravljanja, jer oni koji su bili odgovarajući za organizaciju 10, 12 pa i 15 zemalja, za dvadeset peteročlanu zajednicu jednostavno ne mogu biti pogodni.

Pristupanjem "novih europskih demokracija" (prije Rumsfeldove definicije "Nove Europe" taj je pojam imao drukčije značenje) mijenjaju se odnosi u Uniji, a zemlje "ulja i vina" (Portugal, Španjolska, Italija, Grčka) suočit će se s drastičnom promjenom svoga položaja, izgubiti "veto poziciju" i dugoročno pretrpjeti smanjenje transfera iz bruxelleskoga skupnog proračuna. Otuda i svrstavanje portugalskoga, španjolskoga i talijanskog premijera na američku stranu - nasuprot Njemačkoj i Francuskoj koje funkcioniraju kao motori integracije Europe, ali im se predbacuje da nastoje stvoriti hegemoniju unutar Unije novim načelom upravljanja koji bi jačao značenje Europske komisije kao izvršne vlasti, a u njoj poziciju velikih zemalja, a koncept Joschke Fischera zapravo vodi prema "europskoj federaciji". Zemlje pristupnice Uniji (izuzmemo li Sloveniju i djelomice Češku) nisu zemlje europskoga tipa socijalne države i pravnoga reda, već su u velikoj mjeri zemlje divljega kapitalizma, a sigurnost pod NATO-ovim (dakle američkim) kišobranom, zbog povijesnog iskustva, doživljavaju važnijim od europske sređenosti i europskoga tipa pravne i socijalne države. Otuda je i logično da su sve članice skupine Vilnius 10, osim Slovenije i Hrvatske, do kraja čvrsto ostale uz američku administraciju.

Odluka da se distancira od rata u Iraku, budući da se on ne odvija prema pravilima iz Povelje UN-a, vrlo je rizična odluka, ali toliko principijelna da od aktualne administracije može biti i iznenađujuća. Da se odlučila drukčije, Hrvatska bi deklarativno izjavila kako su njezine eurointegracijske ambicije samo ideološke floskule. Ipak, Hrvatska ovom odlukom, kao što to biva kad se donose načelne odluke, neće ostvariti međunarodne dobrobiti, ali bi mogla osjetiti ozbiljne štete. Temeljna šteta za Hrvatsku neće biti toliko izravna američka odmazda (izostavljanje Hrvatske iz sastava NATO ili saveza koji bi od zemalja koje podupiru SAD u Europi formirao SAD, ograničavanje potpore MMF-a i Svjetske banke, ukidanje pomoći USAID-a Hrvatskoj i slično), nego će posljedice za sadašnju administraciju biti promjena "političkog prioriteta" SAD-a u Hrvatskoj.

Za sebe taktički vrlo razborito, predsjednik HDZ-a Sanader podupro je američku intervenciju. Na njegovo biračko tijelo ta odluka neće imati nikakva utjecaja (dok bi takva odluka, prije svega Račanu i Vesni Pusić, ali i Tomčiću, nanijela ozbiljne štete). Za razliku od biračkoga tijela demokratskih političkih stranaka koje drži do vrednota Europske unije, biračko tijelo Tuđmanova pokreta, na koje se oslanja Sanader, prihvaća autoritarne političke vrednote, pa iako se ne veseli ratu u Iraku, ne smatra to opredjeljenje bitnim.

Potporom ratu u Iraku Sanader je svojoj stranci otvorio vrata američke diplomacije koja su mu do jučer bila čvrsto zatvorena. Njegova je odluka u dobroj mjeri motivirana i djelovanjem stranačke zaklade CSU Konrad Adenauer koja podupire Bushovu politiku i suprotstavlja se antiratnoj retorici njemačke vladajuće koalicije socijaldemokrata i zelenih.

Pred licem hrvatskog premijera Berlusconijeva su vrata čvrsto zatvorena, a to je predsjednik talijanske vlade jasno pokazao i u svom furioznom boravku u Zagrebu na sastanku vrha kvadrilaterale. Za razliku od Račana kojemu je rimska administracija nesklona i od kojeg se zahtijeva da, kao preduvjet za ratifikaciju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, najprije odustane od Rimskog sporazuma (kojim je jednom zauvijek riješeno pitanje optantske imovine), još od 2001. Sanader i njegov "vanjskoposlovnjak" Žužul polako otvaraju rimska vrata svojoj političkoj opciji. Doduše, poraz zamjenika talijanskog ministra vanjskih poslova Antonionea na nedavnim pokrajinskim izborima i njegova ostavka na mjesto nacionalnog koordinatora Berlusconijeva pokreta Forza Italija vjerojatno su im oslabili pozicije, jer upravo je Antonione (nekadašnji zemaljski poglavar Furlanije-Julijske krajine - tada kao član u korupcijskim skandalima raspale Socijalističke stranke) otvarao optantsko pitanje i nastojao srušiti strukturu koja zagovara "convivenzu" manjine i većine unutar Talijanske unije u Hrvatskoj i Sloveniji.

Pitanje optantske imovine i poništavanje Rimskoga ugovora talijanska administracija može otvarati zbog pogrešaka Tuđmanove administracije u kojoj je najviše vremena politiku prema Italiji kreirao (gle čuda) Sanader, jer u to vrijeme Hrvatska nije isplaćivala svoj dio odštete za ostavljenu imovinu (najveći je dio sukcesijski opteretio Sloveniju), a aktualna administracija (unatoč nastojanjima bivše zamjenice ministra vanjskih poslova) i na tom je području provodila "politiku kontinuiteta".

Za razliku od Račana i sadašnje Vlade, Sanader koji nema nikakva uporišta u Istri, može si dopustiti otvaranje pitanja optantske imovine, što bi dovelo do kraha "convivenze" i pravne nesigurnosti u našoj politički najstabilnijoj regiji. Zauzvrat može dobiti talijansku potporu (dakle potporu vrha EU-u) u vrijeme izborne kampanje, a Račan bi mogao doživjeti ozbiljne probleme s Predsjedništvom Unije u kampanji kojoj će jedan od vrhunaca biti solunski vrh na kome završava grčko i počinje talijansko predsjedanje.

Kako god, aktualna se administracija našla u klopci - principijelno ponašanje u pitanju rata protiv Iraka oduzelo joj je monopol "prihvatljivosti" u diplomatskim kombinacijama američke republikanske administracije, a kriza menedžmenta u EU-u izravno će se odraziti na izostajanje jedinstvene potpore, kakvu je npr. demokratska administracija u Slovačkoj dobila na prošlim izborima. Da je, pak, optirala za Busha, Račanova bi si administracija zatvorila vrata EU-a, a SAD će se i onako dezangažirati u našoj regiji i Uniji prepustiti da sama rješava krizu na svome rubu.