Ako je ta procjena točna, onda su svi tereti suđenja za ratne zločine u Hrvatskoj prebačeni na središnji sud u zemlji koji je jedini ovlašten odlučivati u žalbenom postupku. Osim onih koji ne znaju mjeru, svi ostali su vrlo suzdržano odbili komentar presude sutkinje Ike Šarić, tvrdeći da će Vrhovni sud dati konačnu verziju njihove ratne odgovornosti.

Zapravo, dogodio se »pravosudni happening«. Svi su se navodno držali zakona i svi su teret presuđivanja preselili s prvostupanjskog na žalbeni sud. Okolnosti u kojima su Oreškovićeva, Norčeva i Grandićeva djela počinjena, potpuno su ispale iz igre. Nitko nijednom riječju nije postavio pitanje tko je onda pobio te ljude u Gospiću, na Pazarištu i drugim mjestima. Ako su njih trojica bili vrhovni predstavnici civilne i vojne vlasti, bez obzira na obrambenu ulogu koju su te jeseni 1991. obavljali, tko je osim njih 12 godina kasnije mogao odgovarati za činjenicu da su neki njihovi sugrađani i susjedi pobijeni bez suda i suđenja. Komu njihovi rođaci i djeca mogu podnijeti žalbu zbog smrti svojih najbližih?

Pravno gledajući, sve što se događalo od trenutka kad je sutkinja Županijskog suda u Rijeci Ika Šarić priopćila odluku Sudskog vijeća, kojem je bila na čelu, do danas je izvan pravnoga formata. O presudi se nije smjela reći ni jedna jedina riječ. Čak ni opaska da se po zakonu ta presuda ne može komentirati. Posebno ne činjenica da su se komentirali događaji koji su pravnički neukom dijelu hrvatske javnosti omogućili da protestira ispred suda, u Rijeci, a onda i na mnogim mjestima u Hrvatskoj. Čim se nešto kaže vezano uz sud i postupak, to je i nehotice ocjena. Posebno kad se inzistira na činjenici da su 15, 12 i deset godina dosuđenih zatvorskih kazni tek prvostupanjska presuda.

Što se očekuje od Vrhovnog suda? Da 15 bude tri, da 12 bude jedna, a 10 nijedna zatvorska godina. Zar se zaboravilo da su sva trojica osuđenika tužena zbog kaznenog djela ratnog zločina? Zar se toliko malo vjeruje Državnom odvjetništvu da podižući optužnicu nije znalo što i kakve dokaze mora podnijeti sudu pa da bi presuda bila kvalificirana.

U prvom je trenutku važnije od sudske bilo ponuditi javnosti da je upravo Mirko Norac osuđen na 12 godina zatvora. Zašto? Iz vrlo jednostavna razloga. Od trenutka kad je optužnica podignuta pa sve do dana izricanja presude, Norac je, za razliku od Oreškovića i Grandića, imao odlično organiziranu javnu podršku. Treba se samo sjetiti na koji način i po koju općehrvatsku cijenu je on u sudski pritvor dospio. A Norac je bio četvrtooptuženi u cijelom slučaju.

U cijelom tom kontekstu Vrhovni sud ispada kao čuvar političkog mira u Hrvatskoj. Od njega se »očekuje« oslobađajuća presuda, jer je navodno riječki Županijski sud »komunjarsko sudište«. Svi oni koji su tako postavili stvari teško su optužili državu u koju se inače zaklinju. Jer, ta država su i sudovi i suci u njoj. Ne priznajući sudove svaki put kad presude mimo njihova očekivanja, ti ljudi, od udruga, dragovoljaca, pojedinih stranaka i tako redom, zapravo čine sve da bi oblatili vlastitu domovinu i nekom budućem, vrhovnom sudu, »naložili« da sudi onako kako oni to žele.