No, stvari ipak ne teku po planu. Amerikancima nije uspjelo obezglavljivanje iračkog državnog vrha već prvog dana rata. Gotovo cjelokupno iračko vojno i političko rukovodstvo preživjelo je bombardiranje i sada djeluje prilično samouvjereno i pribrano. Silina i preciznost zračnih napada nije psihološki potkopala iračku vojsku u mjeri u kojoj su to željeli u Pentagonu. Niti civilne niti vojne američke obavještajne agencije nisu predvidjele da će se žestoko boriti ne samo Saddamovi pretorijanci i članovi vladajuće stranke Baas, nego i regularna vojska sastavljena od ročnika i rezervista.

Iznenađenje se dogodilo i sa šijitima, djelomice i Kurdima. Šijitski politički vođe i šefovi šijitskih plemenskih klanova nisu saveznike dočekali s osobitom dobrodošlicom, niti su značajnije pobunili stanovništvo, sjećajući se neugodnih iskustava s Georgeom Bushom starijim 1991. godine. Poziv na ustanak Amerikanci tada nisu poduprli zračnom i kopnenom silom, pa je Saddam brzo slomio pobunu na jugu Iraka i ponovo stavio Basru pod punu kontrolu. Saddamu je Bijela kuća čak dopustila da koristi svoje borbene helikoptere (zabranila mu je uporabu borbenih aviona).

Na sjeveru Iraka, gdje Kurdi od 1992. godine imaju vlastitu autonomiju, programom »nafta za hranu« dobivali su 13 posto iračke nafte i organizirali si pristojan život (prosječna mjesečna zarada u iračkom Kurdistanu iznosi 400-600 dolara, a u ostalom Iraku 20-30 dolara). Ta pogodnost sada je suspendirana, pa se sve kurdske frakcije boje dviju stvari. Ukoliko se Irak raspadne, oni mogu proći loše jer ostaju i bez nafte i bez autonomije, a na vrat dobivaju turske oružane snage koje namjeravaju uz tursko-iračku granicu stvoriti trajni obrambeni koridor dok dio vojnih i političkih krugova u Ankari počinje glasno pričati i o povijesnim pravima na Mosul i Kirkuk (do 1918. ta naftna polja kontrolirali su Turci). Stoga je za Kurde bolje reći da se neće boriti za američku stvar istim žarom kao 1991. godine, nego će braniti svoje krvavo stečene pozicije i sami odlučivati o svojoj sudbini. Nema Kurda koji neće spomenuti da su 1991. godine doživjeli veliku humanitarnu katastrofu zato što su u svemu slušali Amerikance.

Realno je da se Amerikanci zaustave, pregrupiraju, osvježe postrojbe, dopreme pred Bagdad ogromne količine materijala, vode, hrane, streljiva, goriva i lijekova. Postupe li tako, za dva do tri tjedna stvorit će sve uvjete za uspješan napad na Bagdad (koji se može lomiti opsadom ili uličnim borbama). Scenarij snova da elitne divizije Republikanske garde (»Medina«, »Babilon«, »Saladin«, »Saddam«) izađu na brisani prostor pred američke jurišne helikoptere, protutenkovske avione i cijevi sofisticiranih tenkova u ovom se ratu vjerojatno neće ostvariti u punoj mjeri. Svrgnuti Saddama i razoružati Iračane ipak nije operacija od nekoliko dana.