Čelnik sinjske HVIDR-e Dražen Pavlović poručio je Račanu, Mesiću i Manoliću da što prije »doručkuju s Đinđićem«, jer je to »jedini spas ove države za koju smo se mi borili«. Svojedobno je Vlado Gotovac rekao da nam ne treba Hrvatska koja neće biti demokratska. Je li njegova Hrvatska, za slobodu mišljenja i djelovanja čijih građana je robijao, ista kao i Pavlovićeva Hrvatska? Očito nije, jer onda ne bi u tijeku predsjedničke predizborne kampanje 1997. godine dobio po glavi od časnika HV-a Tomislava Brzovića. Mladića nahuškanog od nekih drugih pavlovića u nekom drugom vremenu, uvjerenog da je neprijatelj države i nacije svaki onaj koji drukčije misli i koji se drukčije ponaša.

Stvari ne treba minorizirati. Iz suvremenog »epskog izričaja«, obilježenog crnim vranama i zazivanjem Gospe sinjske da »uzme Stipu a vrati Franju«, došli smo do političkih poruka koje ako ne pozivaju izravno na ubojstvo državnih čelnika a ono svakako kipte govorom mržnje i netolerancije. U Pavlovićevom viđenju Hrvatske nema mjesta dijalogu i elementarnom poštivanju institucija države, upravo one na koju se on kao vojni invalid poziva, nego caruje isključivost i sila. A mjera svega trebali bi biti borci Domovinskog rata koje, međutim, nitko ne pita slažu li se s Pavlovićem. Jer da ih, sve zajedno, on i Mirko Čondić pitaju vidjeli bi da se politički međusobno razlikuju, pa bi se, radi očuvanja organizacija u kojima djeluju, prestali baviti političkim pritiscima i spletkarenjima i posvetili se konkretnim problemima boraca i invalida Domovinskog rata.

Pavlovićeva Hrvatska, dakle, neprestano izaziva demokratsku Hrvatsku. A ona će pak, zbog svojih slabosti, morati i dalje bosa po trnju do europskih zvjezdica. Tako se bar čini iz netom objavljenog godišnjeg izvješća Europske komisije o procesu stabilizacije i pridruživanja. Doduše, u izvješću se političko stanje ocjenjuje stabilnim a ukupna situacija zadovoljavajuća, no unatoč pozitivnom razvoju ponovno se identificiraju »crne točke«, čije je ispunjavanje u prošlogodišnjem izvješću okarakterizirano kao kratkoročni prioritet. Zakon o HRT-u, oko kojeg je bilo toliko gužve, nije dobio prolaznu ocjenu jer u potpunosti ne priječi političko uplitanje, konstatira se ograničeni praktički napredak u procesu povratka i stvarnoj integraciji srpske manjine, a Vladino stajalište o suradnji s Haškim tribunalom, jednom od ključnih točaka našeg europskog legitimiteta, naziva se mlakim.

Dok se na jednoj strani, znači, trsimo da što prije dobijemo pozivnicu za ulazak u Europsku uniju, na drugoj padamo na rješavanju konkretnih zadataka. Iz te je perspektive sada lakše protumačiti izjavu predsjednika Europske komisije Romana Prodija, staru desetak dana, da je Hrvatska dobrodošla u EU ali da će na tom putu morati trčati. Mogu li, međutim, Račan i društvo trčati? Mogu pod uvjetom da prestanu podilaziti i praviti kompromise s Pavlovićevim istomišljenicima, koji im ionako »rade o glavi«, ma gdje se nalazili. Prvi ispit je već pred nama. U naredna dva tjedna treba pratiti sudbinu optužnice koju zagrebački Županijski sud treba uručiti generalu Bobetku i ponašanje hrvatske Vlade koja bi konačno svojim stavom trebala demonstrirati da je u stanju reći »bobu bob, a popu pop«.