Poziv HVIDR-e da se na četiri sata blokiraju prometnice diljem Hrvatske doživio je fijasko. Mnoge županijske podružnice te organizacije, od međimurske i varaždinske, preko ličko-senjske i šibenske do vukovarsko-srijemske, premda su izrazile solidarnost s osuđenom Gospićkom skupinom u startu su otklonile takvu mogućnost prosvjeda. Posebno je pritom interesantan argument ličko-senjskih ratnih invalida, sukladan duhu i drugih »štrajkbrehera« nevoljnih da dolijevaju ulje na vatru ionako velikih gospodarskih i socijalnih problema u zemlji, koji su naglasili moguće negativne posljedice zaustavljanja prometa na zapošljavanje ljudi i angažman poduzetnika te županije.

Tamo pak gdje je do blokada ipak došlo sve se svelo na kratkotrajni »hepening« malog broja prosvjednika. Nakana organizatora da demonstrira svoju snagu i odlučnost i bar nakratko »zaustavi« Hrvatsku pala je u vodu, ma kako se Stožer za obranu digniteta Domovinskog rata na čelu s Mirkom Čondićem trsio tvditi suprotno. Prevagnule su verbalne note i priopćenja s optužbama na račun vlasti koja doduše nisu razriješila problem - nerazumijevanje suprotstavljenih strana oko načina tretiranja suđenja Gospićkoj skupini, ali je barem javnost, osim djelomično u Rijeci, ostala pošteđena gomilanja ružnih uličnih slika dokazivanja tko je u pravu.

Očito, hrvatski građani, pa i invalidi Domovinskog rata, umorni su od masovnog prosvjedovanja, a još umorniji od pokušaja njihove manipulacije. Toga bi konačno trebali biti svjesni i oni političari i političke grupacije koji u poticanjima takvih prosvjeda vide svoju »šansu« za političku promociju, kao i oni koji prosvjede vojnih invalida pokušavaju kapitalizirati s drukčijim predznakom, dajući im predimenzionirano značenje i tako pale fitilj umjesto da deaktiviraju bombu.

Sudeći, međutim, po jučerašnjoj saborskoj raspravi barikade ne moraju nužno biti postavljene samo na cestama i ulicama već se uveliko nalaze i u glavama hrvatske političke klase. Umjesto jednodušne potpore neovisnom sudstvu iz redova zastupnika svih parlamentarnih stranaka, u raspravi o izjavi Dražena Pavlovića i prosvjedima HVIDR-e nastavile su se insinuacije o pritisku na sudstvo (Česić), vraćanje milog za drago uspoređivanjem prosvjeda seljaka iz 1999. godine u organizaciji tadašnje oporbe i sadašnjih HVIDR-inih prosvjeda (Šeks) ili pak generaliziranje postavljanja dva trupca na cesti kod Bibinja kao početka »balvan revolucije« (Ninić).

Lovljenje u mutnom tako se nastavlja. Troši se silna energija na sitne kvazipolitičke predizborne kalkulacije koje se međusobno »nadopunjuju« i čiji je krajnji rezultat loša i neodgovorna politika. Dobrom dijelu hrvatskih političara, kako onima na vlasti tako i onima u opoziciji, kao da definitivno nije stalo do pravne države i dosljednosti u u zastupanju demokratskih vrijednosti. Njima je stvarnost u kojoj živimo samo scena na kojoj mogu neodgovorno igrati svoje male uloge. Zato i jest većina građana šutljiva, gledajući s jedne strane operetne ulične demonstracije, a s druge nemoć i nesposobnost onih u političkim tijelima koji bi im trebali uliti povjerenje u bolju i prosperitetniju budućnost.