Neposredno prije odlaska u Haag četnički vojvoda Vojislav Šešelj od svojih zemljaka oprostio se trijumfalnom najavom da će se "Srbija kupati u krvi", a da po njegovu povratku iz Haaga "nekih više neće biti". Nekoliko tjedana kasnije, hicem iz snajperske puške ubijen je srbijanski premijer Zoran Đinđić. U Srbiji je uvedeno izvanredno stanje, sustav je doveden gotovo do kolapsa, kriminalne snage povezane s obavještajnim i političkim podzemljem digle su glavu. Hrvatska je te događaje promatrala s nelagodom, vijesti o sprezi mafije, ratnih veterana i ekstremnih političara zvučale su užasno poznato, ali neugodne asocijacije odbacivane su uvjeravanjima kako politički atentat u Hrvatskoj ipak nije moguć. Ove srijede Hrvatska je promijenila mišljenje. Dražen Pavlović, predsjednik sinjske Hvidre, službenim je putem poručio premijeru Ivici Račanu i predsjedniku Stjepanu Mesiću da "što prije doručkuju s drugom Đinđićem", jer je to navodno "jedini spas za Hrvatsku".

Bilo je to dan uoči najavljenog prosvjeda Hvidre zbog presude generalu Mirku Norcu, kada su nakon trinaest godina hrvatske ceste ponovno prepriječili srušeni balvani. Ovaj put posječeni hrvatskom rukom, ali s istim motivom: rušenja izabranog političkog vodstva. Čelnik sinjske Hvidre pozvao je na ubojstvo premijera i Predsjednika države. Nije to učinio neki beznačajni ridikul bez zaleđa, usamljeni ekshibicionist koji u slobodno vrijeme šara po fasadama. Ne, učinio je to predsjednik jednog od najsnažnijih ogranaka najbrojnije braniteljske udruge.

Ovaj otvoreni poziv na ubojstvo dvojice čelnih ljudi hrvatske države tek je vrhunac serije prijetnji, uvreda, huškanja, otvorene pobune dijelova države u koje Predsjednik Republike ne može nogom kročiti. Nisu hrvatski branitelji ubojice. Ali ubojice se mogu predstavljati kao hrvatski branitelji. Ili kao oni koji nastupaju u njihovo ime. I čine to u nekakvoj zlokobnoj, izopačenoj verziji nacionalnog interesa.

Predsjednik Mesić u privatnim se razgovorima povjeravao kako mora podržavati Račanovu Vladu jer bi u suprotnom obojica mogla završiti na kandelabrima. Dok je Hrvatskom odjekivala desničarska histerija koja s braniteljima nema izravne veze, dok su se orile pjesme poput one "Oj Mesiću i Račane, pojest će vas crne vrane", državni je vrh uglavnom šutio, pokunjeno čekao da se to ludilo koje se sve jasnije počelo oblikovati kao državni udar, jednostavno ispuše. I doista, od sto tisuća ljudi na skupu "Svi smo mi Mirko Norac" prije tri godine, podrška osuđenom generalu svela se na stotinjak prosvjednika pred Županijskim sudom u Rijeci. I na šačicu "balvan-revolucionara" koji su na blokadu prometnica izašli više po dužnosti nego iz istinske želje za obranom Norčeva lika i djela.