Na putu iz Zagreba do Škotske, u srijedu sam se našao na londonskom aerodromu Heathrow upravo u trenutku kad je britanska televizija izvještavala o iračkim civilima koji su poginuli u angloameričkom bombardiranju jednog stambenog naselja u Bagdadu. Više od samog televizijskog izvještaja zanimala su me lica ljudi, putnika, koji su ga sa mnom gledali u toj aerodromskoj čekaonici. Muk, zabrinutost, sućut, posramljenost. Na licu im se vidjelo pitanje: događa li se to doista u naše ime? Je li moguće da “mi” činimo takve užase na drugom kraju svijeta?

Osjećaj moralne i političke odgovornosti teško je pritisnuo mnoge Britance, a donekle i nas ostale koji živimo u toj zemlji. Iz našeg poreza, naime, kupuju se bombe i plaćaju piloti. Britanski državljani su birali vlast koja zapovijeda ovim ratom. Oni, dakle, ostaju (kolektivno) odgovorni za svoju odluku. Na drugoj strani, ostaje pitanje – što se može učiniti da bi se rat zaustavio. Mogu li birači – čak i u formalno demokratskim državama – zapravo odlučivati o bitnim političkim i vojnim stvarima? Ili se njihova politička moć pojavljuje samo na izborima, svake četiri godine, a potom odmah, iste sekunde kad ubace glasački listić u kutiju, i prestaje?

Britanski su mediji puni oštrih kritika samog rata, a novinari se ne boje ni političara ni generala, pa ih provociraju i više nego u mirnodopskim uvjetima. Otpor ratu vidi se na svakom koraku. Pa, ipak, sve to malo znači jer ne proizvodi baš nikakva učinka na ponašanje britanske države. Zato se, uz postiđenost i zabrinutost, pojavio i osjećaj bespomoćnosti, potpune nemoći da se utječe na bitna politička pitanja. Pojavio se osjećaj da je demokracija samo forma, fasada, iluzija, a da prava moć, ona koja odlučuje o ratu i miru, koja raspolaže novcem poreznih obveznika, boravi negdje drugdje.

Ovaj je rat pokazao onu zadnju, pravu, od šminke ostruganu (“prirodnu”) sliku suvremene borbe za moć u svijetu. Pokazao je ružno (i u normalnim okolnostima često zaboravljeno ili od javnosti sklonjeno) lice pohlepnoga kapitalizma. U ključnim trenucima, kad se radi o neumoljivim interesima krupnoga kapitala, kapitalističke demokracije pokazuju da su više kapitalističke nego demokracije. Tada se pokazuje da je u njima demokracija samo instrument kapitalizma, samo njegova izvanjska forma. Prave se odluke, one o kojima ovise sudbine ljudi, naroda i država, donose izvan parlamenta i izvan javnosti. Javnosti ostaje da protestira – ili da se povuče iz politike i okrene nečem drugom - potpuno svejedno. Parlamentu preostaje da udari pečat na ono što se odlučilo u izvanparlamentarnoj sferi, u krugovima političke, gospodarske i vojne elite. On u ključnim situacijama postaje “brbljaonica”, u kojoj se odvija politički ritual da bi se zadovoljila forma. Mediji su potpuno slobodni, ali ono što pišu nema nikakvog (ili ima vrlo malog) utjecaja na unaprijed određen politički smjer. Svatko se treba ostaviti iluzija da je važan i da može utjecati.

Ovaj je rat cijelom svijetu pokazao tko su gazde, ne samo u međunarodnoj politici nego i u unutrašnjoj politici zemalja-sudionica. On je pokazao granice moći javnosti, demokracije, politike i parlamenta.

Gazde su najprije marginalizirale jednu globalnu instituciju (Ujedinjene narode), potom regionalnu asocijaciju (Europsku uniju), onda zemlje koje su imale iluziju da su velike i moćne (Francusku, Njemačku, Rusiju...), da bi sad i samim Britancima i Amerikancima pokazali svu nemoć javnosti i sva ograničenja političke sfere u odnosu na vojnu i trgovačku elitu. Pravim vladarima rata i mira nacije, države, parlamenti i demokracija služe samo kao paravan. Kad im se suprotstave, jednostavno ih odbacuju.

Zabrinutost i šokiranost velikog dijela britanske javnosti izraz je suočavanja s brutalnom stvarnošću: da se gotovo ništa ne da učiniti protiv unaprijed donijetih odluka. On je posljedica gubitka iluzije o snazi demokracije. Sad preostaje samo pitanje: postoji li i dalje neki miran, parlamentarni način da se to izmijeni? Ili, pak, preostaje samo revolucija? Za nas koji smo preživjeli i “revolucije” i “kontrarevolucije” to pitanje zvuči poznato. Za Britance koji već stoljećima nisu vidjeli nijednu, ono je novo – i zato tako šokantno.