Iako je u Hrvatskoj i vlast i opozicija pokušala trgovati iračkom krizom, jedino bi se HDZ-u, kako se čini, to moglo obiti o glavu. Naime, predsjednik HSLS-a Dražen Budiša bio je izričit. Sa saborske govornice prije nekoliko dana prozvao je HDZ zbog toga što najveća oporbena stranka o iračkom ratu ima potpuno suprotan stav od Vlade, žaleći što se o tom važnom pitanju nije pokušao postići nacionalni konsenzus.

Svjestan međunarodne izolacije svoje stranke i velike zadrške kojom Amerikanci nastupaju prema njemu, Sanader je podupro američki napad na Irak svrstavši se u »Europljane koji su prepoznali zlo u Iraku«, kako je to pregnantno izrazio u Wall Street Journalu. Želio je naprosto neutralizirati teško nasljeđe prethodnih godina i ponuditi sebe i svoju stranku kao mogućeg partnera, koji će biti pouzdan i u najtežim trenucima.

Tada Sanader nije napravio ništa što i drugi nisu pokušali. Kao prvo, slično je postupila i Vlada. Ne tako davno ministar Tonino Picula stavio je svoj potpis na izjavu Vilniuske skupine, kojom je Amerika dobila zeleno svjetlo od tzv. Nove Europe za ono što će slijediti. Stavljajući se pod američki kišobran, istodobno je pokušala zadržati dobre odnose sa zemljama Stare Europe, od kojih je upravo tražila potporu za ulazak u EU. Dakle, ponijela se kalkulantski, no ta se situacija izmijenila iznenadnim zaokretom i otkazivanjem potpore Amerikancima neposredno uoči američkog napada na Bagdad.

I Ivić Pašalić bio je jedini političar koji je uz Sanadera otvoreno stao uz Ameriku, nadajući se također da će mu Amerikanci zaboraviti što je bilo i prihvatiti ga za partnera, ali je ubrzo zašutio. Shvatio je koliko je antiratno raspoloženje, baš kao što ni Vlada nije mogla ići protiv prevladavajućeg mišljenja većine svojih građana. Sanader je, međutim, podcijenio upravo snagu javnog mnijenja, ali i značaj koji tom pitanju pridaju njegovi potencijalni koalicijski partneri.

U HDZ-u očito nisu mislili da će odnos prema ratu u Iraku biti predizborna tema u Hrvatskoj, no prevarili su se. Točnije, sam rat to neće biti, no hoće ono što će on donijeti sa sobom, odnosno činjenica da svijet nakon ovog rata neće više biti isti. S tim u skladu mjesto Hrvatske u međunarodnom poretku, temeljito potresenom Bushovom iračkom avanturom, svakako će postati važna predizborna tema.

I tumačenje iz Sanaderove stranke da oni dobro razumiju Ameriku jer su i sami bili žrtve terorizma, onog srpskog, nije dobro odmjereno, budući da se Bushovi potezi teško mogu objasniti pozicijom nekakve žrtve. Dapače, čini se da, kako agresija na Irak odmiče, Amerika svojim potezima sve više podsjeća na ono što su Srbi u prvoj polovici devedesetih priredili svojim susjedima.

Primjera za to nije malo: kad su prije nekoliko dana bombe pale na tržnicu u bagdadskoj radničkoj četvrti Shaab svima su na pamet pale sarajevske Markale. I način na koji Amerikanci sada odriču odgovornost za taj ratni zločin hrvatskim građanima nekako je deja vu.

Riječ je o kršenju Ženevske konvencije koja zabranjuje nediskriminatorne napade, i to one koji nisu usmjereni na određeni vojni cilj, baš kao i one koji vojnim ciljem smatraju jedan broj vojnih ciljeva smještenih u gradu ili selu. Takve napade danas izvode američko-britansko-australske snage na Bagdad, Basru i druge iračke gradove. Danas teče deseti dan rata i Amerikanci još nisu osvojili nijedan irački grad osim Umm Kasra, i to samo jednog njegovog dijela. Nisu ih osvojili, ali ih zato opsjedaju, napadajući im infrastrukturne objekte, spremišta vode i zgrade televizije, a u tim napadima danomice stradavaju civili. Riječ je o ratnim zločinima i kad-tad će biti postavljeno pitanje tko će za njih odgovarati. Toga bi svi morali biti svjesni, barem u Hrvatskoj.